CINÉMA PRIVÉ 

Oliver Tvist & Sjaj u travi

sre 1. maj 2013.

Obećala sam, u petak. Znam i zašto. U subotu moja kćerka puni osamnaest, i onako ljutito me pita, da li je još u pubertetu. Pribjegavam definciji iz engleskog jezika, teenager, i kažem joj da nije ništa slučajno, odnosno da je do devetnaeste tinejdžer. Ja sam sa devetnaest upisala Fakultet dramskih umetnosti, a sa četrnaest sam znala šta hoću da budem kad porastem. Jedva sam čekala da porastem, i da prihvatim odgovornost, pravo na odluku. Jedna od njih je bila i da postanem majka, kad mi vrijeme nije, iz vizure mojih roditelja. A ja sam, kao tek izašla iz adolesencije, mislila da time osvajam slobodu. I da odlučujem i za druge. A pitanje odluke je diskutabilno. Uključujući i filmove. I odnos prema filmu. I ljubav tijesno povezanu sa strahom. Rekoh skoro za sebe da sam hrabra kukavica. Dok donosim odluku, da ove proljećne, tačnije ljetnje večeri, napišem tekst za rubriku Cinema Prive. Jer sam obećala.

Prvo filmsko iskustvo, pravo i potresno, nije čak ni bioskopsko. Vezano je za već pomenute roditelje, i doba kada sam u sedam i petnaest morala u krevet. Za JRT programsku šemu, u kojoj je u zimskom bioskopu, ili u subotnjem popodnevnom terminu, išao "Oliver Tvist" Dejvida Lina. Ne znam zašto se filmovi o djeci preporučuju djeci, pitanje je na koje ni danas nemam odgovor. Zašto je nasilje preporučljivije od ljubljenja? Znam da sam se u Linovoj crno-bijeloj filmskoj verziji Olivera Tvista nakupila osjećaja nepravde toliko, da i danas molim da Oliver ne traži “još”. Alek Ginisa nikada kasnije nijesam drugačije posmatrala nego kao Fejgina. A pobjedu nad strahom i nepravdom nijesam osvojila ni raskošnim mjuziklom Kerola Rida, opet “Oliver”, na koji su me roditelji poslali, otprilike sa deset godina, da se ne bih plašila. Mislili su šareno je, i pjeva se. Trenutak u kojem na prekrasnom trgu sa zapadne strane Temze Nensi opet izdaje Olivera, bio mi je još gori nego u dramskoj crno-bijeloj varijanti. Zbog Olivera Tvista plašila sam se i Kotora nakon zemljotresa. Ličio mi je na viktorijansku Englesku, i stalno sam čekala da me neko odvede medju lopove siročiće. Nikako nijesam htjela da odem u London, u koji sam se nepovratno zaljubila onda kada sam konačno otišla. I Dikensa sam kasnije čitala. Gledala "Velika iščekivanja", opet Dejvida Lina, ali knjigu Oliver Tvist ni do danas nijesam pročitala. Bilo me je strah. U uzaludnom stajanju ispred vrata spavaće sobe mojih roditelja, u molbi da neko dodje kod mene u dječiju sobu, jer se plašim da zaspem, ostao je taj nepopravljivi uticaj magičnih pokretnih slika. Kako sam kasnije shvatila i povezala, zbog kojeg je ser Dejvid Lin postao jedan od mojih omiljenih reditelja. Zbog pobjede nad strahom. Možda sam zato, ako pravimo analogije, i svoju kćerku odgajala, prije ovog teen u vremenskoj odrednici, previše otvoreno, previše ravnopravno. I kasno otkrila da je neophodna granica. Ali sva moja filmska iskustva, baš kao u melodrami, vezana su za jaku potrebu za slobodom. Sloboda i  ja, I treći koji nam smeta. I sukob sa autoritetima. Principijelni.

Sjećam se, na početku mog teen perioda sukoba sa roditeljima, zbog takodje pubertetskog iskustva gledanja "Sjaja u travi" Elije Kazana. I taj film sam prvi put gledala u Kotoru, u melodramatičnoj atmosferi, i pripremi ujne i starijih sestara za suze. Nijesu plakale pred drugima, nego su se zatvarale u kupatilo. Nikada nijesam mogla da razumijem opravdanje mojih emancipovanih roditelja, opet više majke, da je otac Vorena Bitija ispravno postupio jer nije želio da Voren spava sa Natali Vud. Onda nakon nekog vremena, nijesam sa njima više pričala o svojim utiscima. Nijesam razmjenjivala ljutnju zbog "Ljepote poroka", koja se gledala, pa skoro kao porno film. Ne kod nas, mi smo bili ”intelektualci”, ali kod porodičnih prijatelja. I u stvari dok ovo pišem shvatam da je pitanje odrastanja, pitanje slobode, pitanje nevinosti, osjećaja ženskog u sebi, tijesno povezano sa filmovima.

I rekoh da treba da bude petak. Dok petak ističe, a počinje famozna subota, u kojoj moja kćerka puni osamnaest koje je plaše, i kojima prijeti, zvoni mi telefon da dodjem u klub Frida. I opet filmska asocijacija, ne mislim da je to veliki film, kada kažem veliki, mislim drugačiji, poseban, uticajan, ali na filmu jeste zabilježena jedna žena. I kćerka kaže, ajde spremi se, dodji, učini mi … ovdje je mama od drugarice. Kao po zadatku, po odgovornosti, dok se sjećam Olivera, i musave kćerke Vorena Bitija, sa ženom koju osrednje voli iz "Sjaja u travi", pogače i baba iz "Ljepote poroka", spremam se za Fridu, a nije mi jasno zašto. Kao što mi nekada nije jasno, zašto u rubrici Cinema Prive pišem baš o ovim filmovima. Na pamet mi pada i Sabine, ćerke Žane Moro, i Oskara Vernera iz "Žila i Džima", filma kojim sam sa jedanaest godina osvojila slobodu da ne idem u sedam i petnaest u krevet. I dok psujem sebe … i ravnopravno odgajanje, odlazim mojoj kćerki, i nadam se da će ova njena vezanost, i njena naracija, da joj da slobodu. Mojoj kćerki. A ne znam…

Napomena - zbog naziva rubrike, sa namjerom sam o filmovima I likovima pisala  kako ih  se sjećam. Negdje je ime lika , a negdje ime  glumca ili glumice, jer pamćenje je u privatnom i prvom iskustvu gledanja filmova kasnije složeno sa znanjima i načinom. U kontekstu prvog i privatnog, bilo je baš ovakvo.

 

 

Marija Perović

Marija Perović, prva žena filmski i TV reditelj u istoriji Crne Gore. Rediteljka dva dugometražna igrana filma ”Opet pakujemo majmune ” 2004 i ”Gledaj me” 2008, prikazanih na preko 40 medjunarodnih festivala, nagradjivanih na nekima od njih. Umjetnička direktorka internacionalnog TV festivala Bar, Crna Gora. Kolumnistkinja i filmska kritičarla nekoliko dnevnih novina i portala. Docent na Fakultetu dramskih umjetnosti Cetinje, Crna Gora. Jedan od reditelja prve sapunske serije na prostorima bivše Jugoslavije,“Vila Marija”, Zagreb, Hrvatska. Autorka i rediteljka nekoliko desetina televizijskih formata na javnim servisima i komercijalnim televizijama u Crnoj Gori i Srbiji. Jedan od osnivača producentske kuće “Katun movies“ Članica odbora za filmsku umjetnost, CANU. Alumni JFDP programa - USA, ljetnji semestar na Univerzitetu Austin, Texas 2010. Članica međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESSCI. Predsjednica Udruženja filmskih stvaralaca Crne Gore (2002-2008). Urednica prve filmske edicije u Crnoj Gori, izdanje Nova Knjiga, Podgorica. Diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Rođena u Beogradu,15 decembra 1972. Odrasla u Nikšiću, Crna Gora. Živi na relaciji Budva, Crna Gora – Beograd, Srbija.

komentari (0) ostavite komentar


 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 Šta je 642 
ned 25. septembar 2016.
 
 
 
 

MOST WANTED

Ana Maria Rossi Tijana T. Bratislav Pantelić Jelena Đurović Dejana Vučićević Irena Škorić Beba Kapičić Mit Romni Agitpop Apple Maja Maljević Tijana Kojović Irina Simić Marija Pavlović Maja Kojović 30. februar Doktor Dum TKV Amerika Đorđe Stojanović Barak Obama Kristofer Hičens Marina Marković Aleksandar Đorđević Čiča Kosovo Britanija Milena Vukmirović Mirko Ilić Aleksandar Maćašev Stiv Džobs Evropska unija Dejvid Kameron Bogomir Doringer EU Josip Broz Tito SFRJ Parobrod Jelena Novaković 642 Jugoslavija Mats Staaub Amfilohije Kejt Mos Dimitrije Vojnov Stanislav Mirković Nenad Radujević Srbija Angela Merkel Vuk Jeremić Ahmadinedžad Bret Iston Elis Bibi Netanjahu Ivan Grubanov
NATO

European Union

Doba Nevinosti