Kad odeš na Gugl dobiješ nešto ovako:
Autorska blokada je pojava, najčešće povezana s pisanjem, u kojoj autor gubi sposobnost da stvara nova dela. Razlikuju se različiti oblici, od nedostatka ideja do nemogućnosti da se delo godinama napravi.
Naučna istraživanja o ovom fenomenu su rađena tokom 1970-ih i 1980-ih, a fenomen je prvi put zabeležio američki psihoanalitičar Edmund Bergler, 1947 godine.
Pretpostavlja se da je autorska blokada više od mentaliteta. Pod stresom, ljudski mozak će "prebaciti kontrolu sa moždane kore na limbički sastav". Limbički sastav je povezan s instinktivnim procesima, kao što je "borba ili beg" refleks. Osoba često nije svjesna promene, što je može natjerati da vjeruje da je kreativno "blokirana". U knjizi iz 2004. godine, Ponoćna bolest: Nagon za pisanje, autorska blokada i kreativni mozak, autorka i neurološkinja Alice Flaherti iznosi da je kreativnost povezana s jednim delom mozga i da blokada možda nastaje zbog promenjene moždane aktivnosti u tom delu.
Kad te nateraju da objasniš, dobiješ tačno ovako:
Horor vakui je želja da popuniš sve što je belo nekakvim sadržajem ali je istovremeno i paradigma za strah od praznog papira, belog platna. Za pisce i novinare može biti stres od otvorenog Word dokumenta na kome je ništa osim virtuelne gornje police na kojoj se biraju stilovi i formati i fontovi. U početku beše Word. Gledaš u ekran i tu je muzika sa iTunes koja je uvek pogrešna za ono što hoćeš da napišeš i temu koja te baš sad tišti. Isključi muziku ako ti smeta, jbt.
Onda telefoni, Whatsappovi, Viberi…Da pogledam šta ima novo na Instagramu? Vidi Toma je u Južnoj Africi, sad će da snima super InstaStory.
A je l nešto tvitovao Zapad? Čekaj da retvitujem…Stani pa Tramp je opet lupio neku glupost…Samo još ovaj skeč Džona Olivera. Haha, baš je smešno. Related: Trevor Noa i Bil Maher. Još sat vremena. Mačke su gladne, moram da im dam da jedu. Vidi koliko je sati a sutra ustajem ranije. Ma šta da se zamajavam, to ionako niko ne čita, svi klikću samo na Putina, Noleta i izbore. Zašto da pišem uopšte?
Tako počinje. Čep. Autorski blok je kao čep u mozgu, najviše liči na polomljen pampur u vinskoj flaši – onaj koji ne možeš da izvučeš odozgo a treba ti puno snage i krafta da ga ubaciš u flašu i opet se pitaš: Da li će mrvice pampura onda da uđu u vino pa neće moći da se pije?
I stojiš tako. U ruci su nož koji može da pogura pampur nazad, skroz u flašu, i vadičep koji više ničemu ne služi. Stojiš tako danima, satima, godinama. Ignorišeš tu blokadu ali ona ne ignoriše tebe:
“Ti si debil, zašto ne pišeš?”, povremeno dobace najbliži.
“Imam blokadu”, odgovaraš iskreno ali ne elaboriraš, jer znaš će samo najbliži da ti stave so na ranu, oni koji su malo dalje su inače nezainteresovani i za tvoju ranu i za so.
Suve su mi ruke. Baš sad moram da odem do kupatila da ih namažem. I da uzmem vitamin C šumeći, ovo vreme nije normalno…Jaooo, vidi genijalni Viber od Dimitrija, e baš je sila kum kad provali…Izgleda da će sutra kiša, pa ne ove promene pritiska su za migreničare smrt. Čujem da je izašla pristojna kopija “Fences”…To bi u principu gledala, nešto me smara “Moonlight”. Idemo u četvrtak da se vidimo sa Tijanom i Bogdanom. Da, fenomenalan je taj prostor. Top. A tek ona pita od kupusa. Ludilo.
“Ti si debil, zašto ne pišeš”, pitanje postavlja zla savest.
Vodim razgovor sama sa sobom. Ne znam. Imam druga posla. Možda više ne umem da pišem. Možda me sve vezano za Trampa i politiku toliko nervira da mogu samo da ređam psovke. Možda sam u letargiji, apatiji, anemiji, depresiji, euforiji. Možda me preokupiraju drugi poslovi. A i odrodila sam se od sredine u kojoj obitavam, mora čovek da ima tu kopču sa bazom, mora čovek da...Ma možda sam samo lenji kurac?
“Ti si debil. Imaš otvoren slot i carte blanche za kolumne u Mondu i u najčitanijem segmentu The Times of Israel. Možeš o kulturi, možeš o politici, možeš o kulturnoj politici. Da utičeš, da postaneš još relevantnija tamo gde ti je bitno”
Savest me draži, zna gde sam mekana, pa onda nastavlja, nemilosrdna: “Imaš dva objavljena romana koja niko nije čitao ali nisu loša. Putuješ stalno, imaš život kao babushka: ispod svakog života koji se tek pomalo vidi se nalazi sledeći koji vidi još manje ljudi, pa još manje, pa niko. Piši o tome, koristi pseudonime, šteta da propadnu sve te avanture - neka oni klikću na Noleputina, ti rekreiraj mozak, taj limbički sastav, nešto.”
Slušam savest i kažem: “Ali, da li će mrvice pampura onda da uđu u vino pa neće moći da se pije?”
(LINKOVE ZA OSTALE PRIČE IZ RUBRIKE "642" MOŽETE NAĆI ISPOD OVOG TEKSTA)