Đed Mašan i deda Dušan su bili najrazličitije osobe a putevi su im se na kratko ukrstili zaljubljivanjem i venčanjem mojih roditelja, Vukašina i Svetlane.
Dramatis personae:
Jelena Đurović - autorka teksta
Vukašin Đurović - otac autorke teksta, sin Mašanov, muž Svetlanin
Svetlana Đurović rođ. Davidovac - majka autorke teksta, kćerka Helenina, supruga Vukašinova
Mašan Đurović - đed autorke teksta, otac Vukašinov
Helena Davidovac rođ. Škarda - baba autorke teksta, majka Svetlanina
Dušan Davidovac - deda autorke teksta, otac Svetlanin
Joca Davidovac - pradeda autorke teksta, otac Dušanov
Stanislava Davidovac rođ. Štajnberger - prababa autorke teksta, majka Dušanova
Ostala lica: Moša jedan, Moša dva, Draha, Gala...
Rekvizita: pištolj, makaze, prasići od marcipana
TITOGRAD
Očev otac Mašan, kapetan prve klase u NOB-u, dizač trinaestojulskog ustanka u Zeti, posleratni šef policije Titograda ceo je život sedeo u kafanama leđima uza zid, sa metkom u cevi pištolja koji je bio kao neki njegov ektremitet i taj pistolj niko više nije ni primećivao. Prvi put sam videla toplo oružje kad sam bila baš mala, stajao je tako, skoro u formi nameštaja, uvek na trpezarijskom stolu naše kuće u Vučedolskoj u Titogradu. Uveče je odlazio sa đedom Mašanom u spavaću sobu da obojica počinu. Nijesu spavali predugo jer nikad se ne zna. Mašan je bio legendaran koliko i ozloglašen, a baba, podjednako posvećena i neustrašiva partizanka je pretežno ćutala dok je on govorio i znao sve o svemu. Strahopoštovanje koje je Mašan izazivao merilo se samo drčnošću koju je Vuko, Vukašin spoljavao pred njim. Otac je bio najmlađi sin, on je bio taj koji je “uspeo u Beogradu”. Dolazio je u Crnu Goru najnovijim kolima, kockao u najboljim kazinima, čašćavao ceo Klub književnika, znao koji jastog ide sa kojim vinom a sve na terasi Svetog Stefana, leglu ex-policajaca, starih kadrova Službe koji su redovno prenosili Mašanu “što mu čini Vuko”… Zato je Vukašin i sedeo sa svima nama na Stefanu ili u Klubu – da bi se njegova dekadencija prepričavala Mašanu a ovaj se nervirao ili bio ponosan ili oba podjednako. Otac je gubio ogromne sume na pokeru, dobijao kapitalne slučajeve u sudovima od Triglava i Đevđelije pa je kompeticija između Mašana i Vukašina bila za film, predstavu, strip ili narodnu junačku pjesmu. Obožavali su se i mrzeli, nijesu govorili godinama, onda jesu, onda se Vukašin jedne večeri zakucao u kamion kad se vraćao iz Italije a Mašan je od tuge umro nekoliko meseci kasnije. Što nije uspela banda, četnici, reakcija, UDBA, OZNA, DB, staljinisti ili bolest uspeo je Vuko. Ubio je sebe, ubio je i oca.
Da li je Mašan imao đevojke? Bio je suviše dobar policajac da bi se to znalo. Vukašin je voleo da popije, još više da kocka, a ponajviše da pobeđuje u sudu..Plus, obožavao je žene i one njega. Ni to se nije krilo. Majka se pomirila sa situacijom. Jer on jeste bio specijalna zver, vulkan svega i svačega. Da li je to povukao na Mašana? Moguće. Ženskarenje je ostavilo misteriju - postoji titogradska urbana legenda kako možda imam polubrata u Beogradu, ali nisam ulazila u taj slučaj detaljno, svesna da nekom mogu da uništim život. I tako će ostati.
BEOGRAD
Deda Dušan je bio bogati gradski fićfirić čiji je otac Joca, sa Trišom Kaclerovićem i drugovima osnovao Komunističku partiju Jugoslavije, pa je bio očajan što sinove ne zanima ništa drugo osim “dolce vita” aranžmana. Dušan, i njegov brat Aleksa su imali majku Jevrejku, još crveniju od Joce. Prababa Stanislava je tek bila zgrožena svojom decom, ali nije govorila srpski jezik (ona i Joca su se sporazumevali na nekoj kombinaciji nemačkog i poljskog) i brzo je digla ruke od ideje da ih menja. Na kraju krajeva, Stanislavin život se duboko poremetio kad joj je cela porodica u Poljskoj završila udavljena pod nacističkim tuševima a Aleksa i Dušan i njihovi ludi načini su postali manje važni.
Dušan i moja baba Helena su se venčali pred rat, dobili su decu (moju mamu i ujaka) a trivija sa svadbe je i to da je kum bio fudbaler Moša Marjanović: Digresijom fast forward u savremeno doba- Mama me telefonom obaveštava kako je "snimljen film o kumu Moši". Ja iz kuće znam samo za jednog Mošu, a to je Pijade, koji je bio deda Jocin dobar drug a Joca je njemu i Titu nosio hranu u zatvor i "deci odvajao od usta" što se često isticalo. Pomislih, u rasplamsanom naboju crvene krvce svojih predaka, da je u pitanju neko afirmativno ostvarenje o NOR-u. Ali cvrc. "Ma kakav rat, nego o fudbalu..." objašnjava majka. Posle sam sklopila kockice, ukapirala da postoje "drug Moša i kum Moša" ali mi se posle tog početnog oduševljenja (jer sam se ponadala nekoj dobroj seriji o nedaćama u kaznioni Lepoglava) prilično "spustio" pa nikad ni ne odgledah Montevideo. Vraćamo se u brak mojih dede i babe, kraj tridesetih godina prošlog veka: idila nije ometala dekin vragolasti plan. Pored vile “Karpus” u kojoj su svi živeli on je na Obilićevom vencu imao i garsonjeru za, pa kako bi se to danas zvalo “privođenje”, ili švaleracije. O Davidovcima (a to je bilo njihovo prezime) se šuškalo da ne mogu da zadrže nemirne penise u odelima duže od dan-dva. Svetlana je prepričavala da, kad bi otišla na rođendan kod školskih drugarica iz Starine Novak ili kasnije Pete beogradske, sam pomen Prezimena izazivao kako preneražavanje tako i sažaljenje. Grad je bio manji nego sad, a znalo se sve o svakome (kao i sad). Ipak, te žene su dolazile i prolazile kroz Garsonjeru dok se jedna nije zadržala. Bila je Čehinja, raspuštenica i zvala se Draha. Troje dece iz prethodnog braka. Baba je mislila da je i Draha “jedna od”. A onda je shvatila da nije. Odlučila je da napravi zasedu. Sa svojom frendicom gospođom Amar je spakovala potrebnu opremu i krenula da se suoči sa Drahom, Dušanom i Garsonjerom. Ponela je makaze. Ne, nije htela da prikolje Drahu, nego da je ošiša. Ipak, u opštem metežu, Draha je iskliznula ali je Dušan dobio batine i nokte po celom licu i završio u bolnici.
Svetlana je tada imala 14 godina. Njen otac, Dušan, se pojavio u stanu sa povezom preko lica.
“Tata šta ti je?”, pita tada mala Seka.
“Ovako prođe neko ko nije dobar”, odgovori joj Dušan, skrušen.
Uskoro je otišao iz Vile. Zaboravio je svoju biološku decu i ceo ostatak života posvetio svojoj novoj porodici. Kako moja mama tvrdi ovaj događaj joj je toliko i iz fundamenta promenio život, od tada se povukla u sebe, prestala da voli ljude i da im veruje i zauvek bila i ostala samotnjak. Činjenica da se udala za potpuno istu zver kakav je bio i Dušan govori o bolnim mentalnim ozledama koje ti pričini to kad te otac koga obožavaš tako lako i brzo izda i izneveri. Doduše ova sledeća zver, moj otac, nas nikad i ni zbog koga nije ostavio ni zapostavio, iako je imao bezbroj prilika…On je samo poginuo. Nije pobegao.
Dušan je retko dolazio, možda jednom u par meseci kad sam ja bila klinka. Jedan od njegovih novih “sinova” je držao poslastičarnicu u Sremskoj (dva ulaza od zgrade u koju smo se preselili kad sam ja rođena) a ta poslastičarnica je za mene bila “verboten” kako je naredbodavnim tonom isticala baba Helena. Ipak, oni su imali prasiće i žabice od marcipana a Dušan je znao da ja to volim pa mi je donosio. U tim prilikama, Helena nikad nije bila u stanu. Odlazila bi kod prijateljica na kafu i vraćala se tek kad joj majka kaže da je “On otišao”. Često je pričao o svojoj “unuci” Gali Videnović (ona je bila dete jedne od njegovih novih “kćerki”). Činjenica da je Gala tada bila u zenitu popularnosti i stalno na svim tim Valera reklama babu i mamu je bacala u posebnu nervnu dimenziju.
“Lepa je. Volela bih da sam kao ona”, govorila sam tada, dok je Vallllleraaa išla u enormnoj frekvenciji na oba TV kanala. "Mama, je l da smo sad ona i ja neke sestre?"
"Ne lupetaj. Deda Dušan ima samo JEDNU unuku a to si ti, ovo ostalo...To nije važno", Svetlanu je bilo sramota što ja ne razumem koliko je moje kreveljenje i provociranje zapravo bolno za baku.
Sad mi je žao što sam to radila, mada bi mi sestra kao Gala u tom trenutku dobro došla za dodatni kredibilitet među školskom decom.
Baba i deda su se sreli su se još samo jednom, na sahrani mog oca. I tada se nisu pogledali.
Prošlo je par godina od smrti baba Helene, ja sam već živela negde u inostranstvu, i stigao je sms od Svetlane: “I on je umro”.
Odmah sam je pozvala telefonom da čujem kako je.
“Ne razumem pitanje? Kako to misliš kako sam? Dobro, evo sad razmišljam da li da punim paprike ili da odmrznem boraniju…” – zvučala je standardno, ravno i ledeno, kao glečer.
“Mama, umro ti je otac”, pokušavam da doprem iako znam da nema razloga ni da pokušavam.
“Moj otac je umro 1960. godine. Nemoj da trošiš roming, ajde”.
Spustila mi je slušalicu. Verovatno je posle toga pet minuta plakala a onda odledila boraniju.
Nije mu otišla na sahranu i sigurna sam da, svaki put kad ide nekome na pomen, pored njegovog groba prođe kao pored Turskog groblja.