"And songs are never quite the answer, just a soundtrack to a life" - You Were Right
O filmu "Novi val - 40 godina nakon"
Šta je meni Novi talas? Kad je objavljen „Paket aranžman“ nisam napunila osam godina ali je moj otac veliki muzikofil i prijatelj rokera imao 34. Do tada je inače slušao Azru, Pankrte i Riblju Čorbu, dok je mama volela Arsena i Olivera i sve nešto plačipičkasto. Bila sam tatin „team rock“ i on je doneo "Paket" u kuću. Govorio je kako je genijalno, meni je zvučalo čudno i mračno. Mamu je malo uvredilo što pominju kafić "Papagaj" jer je znala vlasnika Đuru.
Iako mala, imala sam preference za ono što mi je otac ranije servirao: Pankrte nisam mogla da shvatim, Azru sam takođe slabo razumela ali sam bila zaljubljena u Pevača. Bora Čorba je povremeno sedeo za tatinim stolom u „Šumatovcu“ i izgledao je kao neki boem ali i glumac. Bio je zgodan. Inače, ja sam bila dete-asesoar. Znate one očeve koji ne provode dovoljno vremena sa svojim potomcima pa to nadomešćuju kupovinom lepih stvari ili atraktivnim doživljajima sa poznatim ličnostima?
Tata plaća sve račune
Vukašin me je vukao i gde treba i gde ne treba, i naslušala sam se kikota stjuardesa, brujanja glisera i žamora pripitih ljudi – svega je bilo u mojim nežnim godinama. Branio je Ipeta Ivandića u procesu u Sarajevu, pa su nam članovi Bjelog Dugmeta svraćali u stan. Jednom su me posle škole sačekali Minimaks i Big Lale a svi u školi smo vrištali (od sreće, tad su oni bili kul). Vajta je na zidu moje sobe nacrtao fenomenalni crtež rodnog Travnika. Zdravko Pejaković nam je u trpezariji pevao svoje i tuđe hitove jedne pijane noći kad je Vukašin povodom mog rođendana dovukao društvo iz kafane. Velibor Vasović mu je bio pripravnik kad se vratio na studije prava, pa smo odlazili u njegovu vikendicu na Dunavu. Imao je fotelju na naduvavanje u bazenu. Sa devet godina sam završila sa ocem u klubu „Duga“ gde nas je Čupko pozdravio preko mikrofona, a tu je Vule imao svoju stolicu. Poslednji zajednički put: odveo me je u Kotor kod nekih rođaka ali mi se nisu dopali. Meni je bilo toliko mrzno da se družim na silu da sam se zaplakala i molila ga da me ne ostavlja. On me je momentalno odvezao nazad za Beograd i nije se ljutio što mi ta deca ne pasuju. Tada smo u kolima vrteli kasete „Ravno do dna“ i „Film u Kulušiću“.
Naučila sam napamet „Užas je moja furka“ i drala se kroz prozor da odzvanja kanjon Morače „jeftina mjuza teška cuga užas je moja furkaaaa“. Kotrljala sam R. Nisam znala ni šta je mjuza cuga niti furka ali je bilo smešno. Kao na filmu, vozili smo Mercedesa, primili smo stoperku. Izašla je posle sat vremena, a u međuvremenu se smejala dok ja pevam „joj što volim Igi Pop“. Bila sam dete na koje je Đavo mogao da šarmira Boga. Fast forward - kad u u životu konačno "proverim šta je to Igi Pop" neće mi se svideti.
Godinu dana kasnije ostala sam sama. Nestao je on, nestao je cirkus, nije bilo poznatih ličnosti. Ni da se jave ni da otpevaju. Pozdravili su se valjda na sahrani koja je jedna od najvećih koju je Beograd video. Došla je cela Crna Gora, pola Beograd, došla je Zvezda, došao Partizan. Onda su svi otišli i nisu se vratili.
U velikom stanu ostale smo da ćutimo baba, mama i dosta ploča. Moja soba je bila utočište. Počela sam da gradim taj svoj novi život i da pravim nove uspomene. Postajala sam neko nov, uz nove vinile na gramofonu. Promenila sam ploču, bukvalno. Mrzela sam ga što je nestao.
Sa dvanaest godina sam odrasla i prerasla. I Film, pogotovo Azru, Paket Aranžman. Ploče su skupljale prašinu između uspomena, između zbilje i sna. Postala sam zavisna od Bouvija tog leta kad sam se prvi put poljubila sa jednim dečkom. Slušala sam samo Bouvija i ništa domaće. Na zidu sam ispisala „Got to get a rain check on pain"
Otišla sam u Englesku a brat od ujaka mi je tražio nešto jednostavno: prvi Bouvijev album ali da je presovan ili u Engleskoj ili u Nemačkoj. Sišla sam u prodavnicu raritetnih ploča u Sohou gde se lik slegnuo ramenima dok sam piljila u stiker nalepljen na četiri sloja folije, kao da je u pitanju zlato. „David Bowie“ izdanje iz 1967. Cena: 270 funti. Dobro, imala sam je u rukama u jednom momentu.
I ova zemlja se ne zove dom
Kraj osamdesetih i početak devedesetih je grotlo, centrifuga uspomena koje prepliću alternativni naslovi ovog teksta: Domovina kao mesto u vremenu i Vreme pametno proživljeno. Napunila sam trinaest godina, šminkala se da mogu da prođem kao da imam šesnaest i izlazila sam svako veče. U Domu Omladine sam pet puta gledala Azru ili Džonija samog. Tamo ili u SKC i Film, Đavole, Električni orgazam. Videla sam Satana Panonskog kako se seče u Bitefu. Lajbah svaki koncert, Miladojka Youneed na moru u Hrvatskoj. Upoznala sam Krstića i Šapera u studiju u Košutnjaku kad su oni promovisali singl sa albuma „Poslednja mladost u Jugoslaviji“ a ja bila jedna od voditeljki omladinskog programa RTB. Posle sam ih viđala u „Nani“ i „Buhi“. Bili smo na ćao-ćao, tako što im ja kažem ćao pa onda i oni meni, da ne budu nevaspitani :) Dušana Koju sam trpela dok je bio DJ na Akademiji ali sam htela sam da ga davim jer nikada nije udovoljavao tinejdžerima koji smo slušali The Cult i The Cure. Kasnije sam ga srela dok je svirao u klubu u Londonu, bili su tu pretežno neki izbezumljeni Jugosloveni, napolju je sipila kiša i april, a odakle smo došli, tamo je taj ambis koji je uzvratio pogled. Milana sam upoznala kod Aleka i Laze Šećerovića na žurci krajem osamdesetih. Bio je sa Majom, ja nisam ni gledala njega, nego samo koliko je Maja lepa. U to vreme nije mirisalo da će bilo šta da se završi, jer je sve izgledalo kao početak - kao viđaćemo se mi još, život je pred nama...Tu smo. EKV su bili spektakularni na koncertu u Hali Pionir 1987, ali ja nisam mogla da idem dva puta iako sam imala karte. Bilo mi daleko od kuće. I nikad nikoga ne bih gledala toliko često osim Štulića. Nemoj mene na sud.
Džoni je otišao kad i Država, i odjednom smo postali dinosaurusi koji govore o drevnim vremenima koja kao da su bila pre sto godina, a ne dve godine ranije. Bili smo jedva punoletni a deo neke istorije. Do juče smo mi propitivali "kako je bilo kad su Šarlo bili predgrupa Gang of Four" a sad su se nama obraćali kao starinama - "jao, šta su sve Pixies svirali u SKC".
Napunila sam 18 godina u julu, bila sam sama na plaži u Aleksandriji i čitala Darela. Tačno sam znala šta želim da radim kad završim maturski ispit - htela sam da budem novinarka. Bolje sam upoznala svoje potrebe, da me ne zanima ništa novo, samo staro, stara muzika, filmovi, stari ljudi. Ubrzo sam našla dečka koji je bio ta generacija, iz Osme. Rođen 1958, nad Beogradom je duvao Jugo.
Upoznala sam Koštunicu na kućnoj žurci u Višnjičkoj banji dan pre demonstracija 9. marta. Vreme je nemilosrdna mašina. Jedan dan si u balonu lebdiš sav lagan na sunčanoj strani, drugi dan znaš ko je Koštunica i šta je suzavac i netko uvjek noću nastrada. Smrt je opet tu. Umiru na ratištima, umiru odjednom ti naši muzičari, nestaje Poredak. Nema više "tu smo". Neman je pred vratima.
"Haustor" je bio prvi bend koji je nasupao u Srbiji posle tzv. petooktobarskih promena. Rundek je bio inspirisan. Na kraju je otpevao "Ona se budi" i svi u Hali Sportova su plakali, doživljaj kolektivne katarze. Da li je to bila samo posveta Milanu ali i zemlji domaćinu?
U tom periodu sam preko tadašnjeg dečka upoznala i Vladu Divljana. Sedeli smo u njegovom stanu u Kosovskoj ulici i bio je baš onakav kakvim ga zamišljaju oni koji su o njemu slušali - divan i nežan čovek. Ali ni tad nisam smatrala da je to nešto specijalno, da treba to da podelim sa nekim ili da upišem u dnevnik. Nikad nisam zamišljala kakvi mogu da budu heroji Novog talasa, oni su bili tu oko nas, nije bilo misterije. U Zagrebu bi se viđali ispred Zvečke, u Beogradu ispred Akademije.
Moram da priznam, varala sam Novi talas sa Novim primitivizmom, kao uostalom i Siniša Škarica. Na momenat je Džonijev osmeh i njegovu energiju zamenio Loša. Saša je jedini donekle prišao Branimiru, tom frontmenu iz sna mladosti. Zagrlila sam Lošu za srećnu novu 2012, na žurci u Majke Jevrosime. Moj tip muškarca: iz mešovitog braka.
Svi ovi doživljaje iz detinjstva do starijih dana su bili trice, do jedne noći kad sam se popela na Cetinje sa mora. Ne samo zato što je Cetinje to dramatično mitsko mesto za sve Crnogorce, nego sam tad i tamo upoznala Mirka Ilića koji je imao izložbe svojih naslovnica ali i omota ploča koje je radio za jugoslovenske bendove. Dugo smo razgovarali o muzici i muzičarima, od ručka do ujutru. Možda Cetinje i jeste mesto uznemirenja čula jer sam u tom maratonskom razgovoru shvatila kako sam tokom osamdesetih bila mladi svedok nečega velikog, da to što sam ukrala od vremena u drugoj polovini osamdesetih utiče na sve što smo postali, i mentalno i emotivno. Mirko je imao let rano ujutru i bila je lepa rujna zora nad Cetinjem kad smo se rastali. Pola godine kasnije smo kao najstariji drugari sedeli u Esplanadi onda je prošao Arsen, i sa njim smo popili piće. Tad je to redovno stanje, sad - kao da je bilo nikad.
Sa srcem punih hladnih kristala mi smo sijali kao reklama
Jednom sam krenula u Zagreb, budući muž je došao iz Engleske. Pitala sam ga gde je hotel, odgovorio je „u Sesvetama“ da bude duhovit. On je iz Like poreklom, otac mu živi u Hrvatskoj, njemu su Sesvete predgrađe Zagreba, meni su Sesvete:
živi u sesvetskom kraljevcu
zovu ga jura
ako te to baš zanima
on se dobro fura
obožava bedževe
kožne hlače i tambure
pa viče yeah
To veče je na centralnom gradskom trgu svirao Tompson. Nismo bili u Sesvetama nego u Šeratonu ali se više od neverovatnih prizora sa bizarnog koncerta sećam kako sam pomislila na Azru kad je pomenuo Sesvete. Deset godina kasnije smo na Brionima sa Lanom. Sa nama je i Milica Tomić. Kažem mužu da je Milica ona devojka iz spota Gracija koja kupuje ribu od Štulića. Džoni je u tom spotu zauzeo mesto mog prodavca ribe koji me je užasavao kad smo mama i ja odlazile na pijacu Zeleni venac. To je bila naša pijaca, odmah ispod stana. A ribe, one bi mirno do jednog momenta plivale, pa ih on ručerdom uzima iz mira akvarijuma, one više ne plivaju nego iskolačene ne znaju šta im se događa, dave se na suvom pred nemim svedocima…Vrag ti mater zemi, evo je u toj ribi metafora i nas i ovog teksta.
Music makes people happier, and it doesn’t harm them. Most things that make you feel better are harmful. It’s very unusual. It’s like a drug, that doesn’t kill you – Fran Lebowitz
Šta je bilo kome Novi talas, Novi val? Nije to skup analiza numera sa albuma Paket Aranžman, ili Jurini ili Džonijevi kaprici koji se i dan danas prepričavaju. To je ono kako smo stvarali istoriju kao ličnu stvar, a uz zvuk i tekstove najtalentovanijih sinova Jugoslavije. Lepo kaže Fran Lebovic Martinu Skorsezeu, jedino muzika kao medijum može da nas učini da nam bude bolje, kao neka droga od koje ti je bolje. Podižem, muzika je najbliže što smo stigli u potrazi za vremeplovom - ponekad je baš zbog tog okeanskog osećanja koje nas preplavljuje molimo „vrati se u ladicu“, to dokazuje i poslednji kadar filma "Novi val". Muzika ne dominira nad nama kao film, ne traži pokornost, ona nije lepša od nas, nije hrabrija, ni bolja od nas, kao ono što najčešće gledamo na platnu. Kroz muziku možemo da budemo to što jesmo, da sačuvamo prošlost, čak i onu koju nismo proživeli. Muzika je virtuelna kuća u kojoj je sve u redu. A samo jedno mjesto na svjetu se zove dom.