Protekla godina nam nije donela previše epohalnih filmskih naslova, a linija koja odvaja ono što gledamo na televiziji i u bioskopu definitivno postaje sve tanja. Svi filmovi sa liste a koji nemaju mnogo specijalnih efekata mogu da se gledaju i na manjim ekranima. Termin “TV film” više ne predstavlja nešto pežorativno, naprotiv.
Primer nultog/najboljeg sa liste upravo potvrđuje ovaj trend, ali hajde da krenemo od lakšeg ka težem…
19. Wonder Woman – Gal Gadot deluje kao lepa domaćica zalutala na filmski set. Ona je manje glumica, a više žena, majka, kraljica i bivši vojnik izraelske armije. Celokupna mađija WW počiva na njenom šarmu, donekle trapavoj glumi ali i hajpu o prvom filmu o super-herojima koji je režirala žena, Peti Dženkins. Svaki nastup GG u američkim medijima je poseban doživljaj, ona je atipična zvezda, iskrena i spontana a na crvenom tepihu se pojavila u japankama.
18. American Made – Subjektivni osećaj: Tom Kruz je prodao dušu nekom sajentološkom đavolu, izgleda kao momčić i živeće večno. Iako American Made nije za padanje u trans, Kruzer je u elementu kad god ima pilotske naočare, avion i kad nešto treba da reši tako što se šeretski nasmeje… Onako kako samo on to ume… Zaljubljena sam u njega od Top Gana… Priklanjam se Habardu… Vodite me na brod ili u onu rupu... Zli mađioničar Ksenu… Tome, volim te.
17. I, Tonya – Margot Robi je na pragu da se “dogodi”. Da li će joj ova uloga doneti nominaciju za Oskara i mesto za stolim “nismo samo lepe nego i glumimo” ostaje da se vidi. Teron, Vinslet, Blanšet, Vots, Kidman i trebaju neko pojačanje, a Margot može da bude u tom društvu. Film o posrnuloj klizačici Tonji Harding bi bio daleko uspešniji da se manje (s)tripovalo a više obratila pažnja na to kako je siromašna i pomalo otkačena devojčica sa disfukncionalnom majkom uopšte i stigla do prvog američkog tripl aksela, tog najvećeg sna većine svetskih klizačica. U ulozi majke briljira Alison Dženi.
16. Logan Lucky – Predispozicije da hejtujem ovaj film su bile više nego očigledne: Soderberg, Tejtum i Krejg koji kao želi da se kao otcepi od Bonda, a svet mu kao ne da. Ipak, IMA FORA (najgori način da se preporuči film, ali eto). Veselo, energično a svi glumci su odlični kao tim. Volela bih da vidim nastavak.
15. Lady Macbeth – U gledanje sam ušla naoružana skepsom, jer nikad nisam bila oduševljena filmovanjima dela “barda sa Ejvona”. Ali, ovo je ekranizacija ruske novele inspirisane Šekspirom i otud vrlo inovativan ugao. Bogami, ovo iskustvo me je oduvalo i ozbiljno dovelo do toga da budem “out of joint” (referenca na Hamleta, ne na narkomaniju:). Ako vam je do razmišljanja, želite da se identifikujete ali i ako volite seks, ovo je film za vas.
14. I Don’t Feel at Home in This World Anymore – Sandens je nekad bio majka, sad sve više maćeha jer postaje rob šablona koji je i sam nametnuo (kad je nešto “sandesovski” to je poslednjih godina više uvreda nego kompliment). Ovde imamo sve elemente sandensovskog filma, ali izmešane tako da ne ulaze u postavljenu modlu. Jedan od dva najbolja indie filma godine.
13. Wind River – Scenarista Tejlor Šeridan (Hell or High Water, Sicario) u svom rediteljskom prvencu. U glavnoj ulozi Džeremi Rener a tema je ubistvo Indijanke u zaleđenoj američkoj vukojebini. Da li ovde ima išta što nam nedostaje? Realno, nema. Moj idolopoklonički odnos prema Šeridanovim scenarijima je skoro pa neukusan, tako da ništa nemojte da mi verujete. (WR je urađen u Weinstein produkciji, a posle skandala Šeridan je zahtevao da se Harvijevo ime ne vezuje za delo, i da se prihod sa blagajni uplati porodicama indijanskih žena koje su zlostavljane/nestale)
12. Personal Shopper – Ponovo smo sa tandemom Oliver Asajas/Kirsten Stjuart. (Sarađivali su u “Clouds of Sils Maria”). Film atmosfere, visoko estetizovan, za sve one koji vole da gledaju lepo a neobično i da im se ne sažvaće baš svaka stvarčica u scenariju.
11. Dunkirk – Kristoferu Nolanu sam prava Nemeza a on moja glavna nervoza (ako ne računamo Aronofskog koji je davno popio sve pedale i zaista mu želim hitnu penziju). Naravno da sam sladostrastno želela da izađem iz bioskopa i, kao i uvek, u polu-histeričnom nadražaju, objasnim svima koliko je Kris overrated. Ali, jedno su želje a drugo mogućnosti. Posle Dankirka sam shvatila da je Nole ipak jedan proračunati ali relativno talentovani reditelj, što ne znači da treba da nastavi da bude miljenik kritičara.
10. Star Wars: The Last Jedi – Ah, prelepog li iznenađenja, neko nam se vratio iz mrtvijeh. Recimo, jedna upokojena franšiza… Nisam od onih koji su kucali eksere u Lukasov kovčeg (obožavala sam Revenge of the Sith). Ipak, posle nove Dizni reinkarnacije i neharizmatičnih novih likova mislila sam da je došlo doba da se SW i ja rastajemo. U neverovatnom obrtu, Sila koja se pojavila i rešila stvar je nekad smušeni a sada iskusni Džedaj, Luk Skajvoker. Mark Hamil je napravio lik koji vešto balansira između sentimenta i cinizma, sve što govori i radi u filmu je čist merak za seniore. Naravno, osećamo ogroman disbalans u količini midi-hlorina koji imaju glumci starije generacije i novajlija (pogledajte samo kako su Fišer, Hamil i Lora Dern superiorni u odnosu na balavurdiju). Svaka čast momče, reditelju i scenaristo Rajane Džonsone!
9. Good Time – U nedostatku originalnog Skorsezea koji više nije onaj od pre četrdeset godina (normalno, zar ne?) možemo li se zadovoljavati omažima? Braća Ben i Džoš Safdi nam dokazuju da možemo. Dogodilo se jedne noći u Njujorku: Robert Patison se konačno oslobodio bukagija u koje ga je stavio “Twilight”! Sjajne zvezde Good Time su pravi robijaš Badi Dures (izašao iz zatvora kad je snimao scene, pa se vratio) kao i Ben Safdi, uverljiv u prikazu osobe sa specijalnim potrebama, toliko da se mora otići i na drugu stranu Google rezultata da bi smo bili sigurni da zaista glumi ili je u pitanju naturščik.
8. Okja – Povratak u naše detinjstvo kad smo u Japanu bili okruženi umiljatim i pametnim svinjicama. Čak i oni koji smo prvu domaću životinju videli po starije dane (svoje stare, ne stare životinje:) a nisu bili na daljem Istoku, moći će sebe da pronađu u ovom toplokrvnom filmu. Jeste globalna metafora što nije baš da volimo, i jeste malo moralistički (ne volimo ni to) ali je slatkoooooooo.
7. Get Out – Brutalna i promućurna politička satira naišla je na pozitivne kritike u celom svetu osim u Srbiji. Ne znam šta je to zasvrbelo ovdašnje filmske mislioce, ali 2017. će se sigurno pamtiti po delu Džordana Pila.
6. Baby Driver – Hot hit leta. Edgar Rajt piše ljubavno pismo Bogu Žanru, Volteru Hilu i Holivudu iz perioda kad su njime vladali autori a ne producenti. Ovo je “La La Land” za sladokusce, za sve one koji su u životu pogledali i neki film stariji od “Titanika”. Baby Driver je više od filma, to je vožnja u bolidu F1 a Edgar je pokazao da je talentovan, hrabar, lud ali suveren na pisti.
5. Detroit – Vratila se. Drugarica Bigelou kao i vazda nije za svakoga. Ono što je pametna satira u “Get Out” je neverovatna zbilja u “Detroitu”. Veliki, važan film je prošao manje zapaženo nego što je zaslužio, ali za težinu teme i komplesnost likova zapravo taman koliko treba. Glumac Vil Pulter nije dostigao nominaciju za Oskara. On je tumačenjem najgnusnijeg negativca u novijoj istoriji ovu statuicu i prestigao.
4. Call me by your name – Do poslednjih pola sata mi nije bilo sasvim jasno WTF. Zašto je sve ovo TOLIKO hvaljeno, maženo, paženo i u čemu je fora? Loženje na Armija Hamera sam apsolvirala odmah posle “The Social Network” i bila jedna od prvih koja ga je plasirala gde god sam mogla i stigla, pa mi nije bio iznenađenje. “The Psychodelic Furs” su obeležili tinejdž godine (“Pretty in Pink”, anyone??) a nije čak ni preterano pomisliti da se u nekom malom mestu u Italiji slušali baš oni sredinom osamdesetih, imajući u vidu da se i u Jugoslaviji tada cenio i analizirao indie britanski zvuk. Poslednja četvrtina filma je ono zbog čega su svi pozitivno naježili. Divna scena sa breskvom. Monolog Majkla Štulbarga. Gluma Timotija Šelamea koji mora da dobije Oskara ako je poetske pravde, i ako stari kadrovi Dej Luis i Henks opet nisu rutinski prešli pragove mogućeg.
3. Blade Runner 2049 – Ne pripadam strahopoštovaocima oriđinala. Na kraju krajeva, Toni Skot je uvek bio moj omiljeniji brat, bogdamudušuprosti. Još manje pripadam fanovima Denisa Vilneva. Znam da su mnogi zapomagali kako je u BR2049 sve dosadno, da Gosling “drveno” glumi (a šta treba replikant da radi, da bude pojam spontanosti i majstor štimunga, šta?). Međutim, ima taj jedan trenutak na samom kraju, posle kojeg sam počela da plačem i nisam stala dok nije iscurela odjavna špica… Poslednja Dekardova replika, kad Harison pita Goslinga onako LJUDSKI “What am I to you?” Ne mogu vas terati da delite moj senzibilitet i da šerujemo osećanja, ali tu je mene nešto dobilo, uradilo, odvalilo. Plus, Rodžer Dikins da osvoji tog Oskara za fotografiju, dosta je bilo zamajavanja!
2. The Killing of a Sacred Deer – Završio se film, legla sam da počinem. Onda sam ustala i morala da upalim svetlo u kupatilu (inače već tri decenije godina spavam isključivo u mrklom mraku). Samo zbog toga ovoliko visoka pozicija za “Jelena”. Da budem đavolji advokat: pretenciozno je, veštački, gluma-hirurgija (pun intended) ali RADI. Radi na katarzičan način, upravo onako kako smo navikli da nas udaraju i grčki mitovi i tragedije (scenario je inspirisan Euripidovom “Ifigenijom na Aulidi”). Kažu da ovo ostvarenje Jorgosa Lantimosa treba preporučiti samo neprijateljima. Sve sam vam rekla, odavde bi bio spojler.
1. The Disaster Artist – Neću da se hvalim, ali moram. 2008. godine sam postala potpuno opsednuta filmom “The Room” i pokušavala sam da kroz tekstove i radio emisije objasnim kako je moguće da je nešto toliko loše zapravo toliko dobro. Onda sam otišla u Los Anđeles i tamo na noćnoj projekciji, među poklonicima kulta Tomija Vizoa, odgledala The Room. Letele su kašike, lopte i unisono smo vikali “You are tearing me apart, Lisa”. Da ne bih kvarila mogući ugođaj, The Disaster Artist je anti-Amadeus. Mocarta je malo u svetu umetnosti, a raznih Tomija Vizoa mnogo više. Svi oni koji nešto mnogo žele, a nisu baš maestralni u tome, ovo je za vas - nema odustajanja!. Braćo naša Franko, Džejmse i Dejve hvala vam... San svih fanova se ostvario a sledeći nivo je da vidimo Tomija na Dodeli u Dolby teatru.
0. Izvan/iznad konkurencije - Twin Peaks: The Return – Kritičar Vladan Petković je sastavio svoju listu najboljih filmova, serija, muzike, knjiga za 2017. godinu. Na svim mestima je samo Twin Peaks. Ne kopiram, nego se slažem. Ova serija je osamnaestočasovni film, a takođe nije moguće ubediti ikoga da uđe u ovaj svet i da mu se tamo dopadne. Linč je srušio sve stare zakone postpostmoderne i napravio svoj žanr čiji je vlasnik, Maršal ili Bog. Ne prisiljava vas ni na šta, on samo postoji i radi na planeti u isto vreme kad i svi mi, što je naša velika privilegija.
Preporuka i za dokumentarce:
Joan Didion: The Center Will Not Hold – Fascinantan, uzbudljiv i tužan život novinarke i spisateljice, pionirke modernog američkog žurnalizma.
The Newspaperman: The Life and Times of Ben Bradlee – Tokom gledanja ovog filma ne znamo da li želimo da smo Bredli ili da budemo sa njim. Verovatno najuticajniji urednik u istoriji novinarstva (bio je na čelu The Washington Post u vreme afera Watergate i Pentagon Papers). U Spilbergovom “The Post” ga glumi Tom Henks.
Kedi – Sedam mačaka na ulicama Istanbula. Emotivna oda jednom gradu, i ovim najdivnim životinjama.
Tour de Pharmacy - Nije dokumentarac, nego lažni dokumentarac koji u stvari spaja razne žanrove. Apsolutna pobeda čak i za gubitnike a histerija od smeha zagarantovana.
Za pohvalu su i pojedini segmenti filma Lady Bird koji odstupaju od klišea filmova o odrastanju, kao i gluma Frensis Mek Dormand u ostvarenju Three Billboards Outside Ebbing, Missouri.
Favoriti koji bi verovatno ušli na listu ali nismo imali prilike da ih pogledamo:
Loveless, The Post, Phantom Thread, Molly’s Game, The Square, Darkest Hour.
Uz prethodnu napomenu o filmovima koje još nisam videla, ide i dodatak da "Shape of Water" verovatno neću gledati... Iako tamo igraju najdraži Stuhlbarg kao i virtuelni dečko Majkl Šenon, Del Toro je u mom univerzumu ipak nepodnošljiv.
Ovo je moja trenutna lista Oskar favorita
- Najbolja muška uloga: Timothée Chalamet (Call me by your name) ili James Franco (The Disaster Artist)
- Najbolja ženska uloga: Florence Pugh (Lady Macbeth) ili Frances McDormand (Three Billboards...)
- Muška sporedna uloga: Barry Keoghan (The Killing of a Sacred Deer) ili Michael Stuhlbarg (Call me by your name)
- Ženska sporedna uloga: Allison Janney (I, Tonya)
- Direktor fotografije: Roger Deakins (Blade Runner 2049)
- Originalni scenario: Jordan Peele (Get Out)
- Adaptirani scenario: Webber, Neustader (The Disaster Artist), Ivory (Call me by your name)
- Režija: Luca Guadagnino (Call me by your name)
- Najbolji film: The Disaster Artist ili Call me by your name
- Originalna pesma za film: Sufjan Stevens - Mystery of love (Call me by your name)
- Strani film: Loveless (Rusija) ili The Square (Švedska)