(Tekst sa naučne konferencije "Reprezentacija Holokausta na Balkanu u umetnosti i medijima", Dom Omladine - Beograd. Oktobar 2014)
Najavljena sam kao predstavnica Jevrejske zajednice Crne Gore, što je tačno, jedan sam od osnivača ove najmlađe Jevrejske zajednice na svetu. Kako veći deo života živim u Beogradu, članica sam i Jevrejske opštine Beograd. U Crnoj Gori sam ipak aktivna učesnica razvoja zajednice i osnivačica “Mahar” konferencije koja se bavi najvažnijim pitanjima i problemima sa kojima se suočavaju Jevreji na prostoru bivše Jugoslavije i Evrope.
Naziv mog predavanja se tiče istorijskog revizionizma u Srbiji, a o ovome ću govoriti kako iz ličnog, tako i ugla svedoka vremena u kome živimo i učesnice najvažnijih političkih događaja od početka devedesetih godina prošlog veka. Tokom izlaganja iskoristiću dve definicije iz knjige «Mesta stradanja i antifašističe borbe u Beogradu 1941- 44» urednika Rene Radle i Milovana Pisarija.
Sigurna sam kako svi dovoljno znamo o opasnostima revizionizma: prekrajanje prošlosti u političke svrhe je pogubno kako za razumevanje moderne istorije tako i za budućnost kojoj želimo zdravo utemeljenje. Mnogi su sjajni istoričari i sociolozi ukazivali na revizionistički bauk kroz veliki broj tekstova, i panela sličnim ovome. I sama sam, na konferenciji Limmud Keshet, markirala vezu između revizionizma u Srbiji i istočnoj Evropi, i novog talasa antisemitizma. Nedostaje nam da glas o najčudnijem od svih deformisanja istorije intenzivnije odzvanja društvenim prostorom a to je najmanje što možemo da učinimo za milione žrtava nacizma, fašizma i kolaboracinizma.
Ako se u ovome što govorim oseća lična nota, to je zato što ona postoji. Potičem iz jevrejske i komunističke porodice. Prababa i pradeda su se upoznali na mitingu “Bunda” u Lajpcigu. Jevrejski deo najuže porodice spasen je lažnim dokumentima koje smo dobili zahvaljujući dobrom imovinskom stanju. Ipak, bilo je i onih koji nisu hteli da promene imena i veru, barem na papiru - oni su završili su u dušegupki. Ponosni ali mrtvi. Dvadeset i dva člana šire familije biće kasnije ubijeni u logoru Dahau.
U isto vreme, početkom četrdesetih, a u Crnoj Gori, deda mi učestvuje u podizanju Trinaestojulskog ustanka.
Odlučila sam da govorim ovde jer da verujem da revizionizam, koji je u Srbiji počeo krajem osamdesetih, a metastazirao posle “petooktobarskih promena” zapravo relativizuje svaku žrtvu Banjice, Sajmišta ali i Aušvica. Društvena i intelektualna klima u Srbiji vređa opšte, ali i lično. Intencija nije da kritikujem Srbiju – želim da korigujem, da pokušam da budem jedna od onih koja će dići svoj glas, ne u ime “intimne istine” već jedine istine.
*
Nepojmljiva stranica ljudske istorije, nazivali je Šoa ili Holokaust, mora da bude toliko kristalno jasna, da se nikada ne bi ponovila. Početak razumevanja je da znamo ko su bile žrtve a ko dželati i njihovi simpatizeri i pomagači.
Iako mnogi tvrde suprotno a neki drugi bi priželjkivali da to nije bilo tako, mi smo u Drugom svetskom ratu imali samo jedan pravi pokret otpora nacizmu. Nekakve «građanske oružane snage» kakvih je bilo u Francuskoj ostaju u domenu mašte. Srbija nije bila razvijena dovoljno dugo da bi se u njoj stvorila građanska pobuna bez ideološkog predznaka. U celoj bivšoj Jugoslaviji članovi NOR-a su stradali zato što su se, sa oružjem u rukama borili protiv najvećeg zla moderne civilizacije, a samim tim je njihova žrtva, kao lična odluka, kao poriv, kao etički standard apsolutno impresivna.
I zato je pitanje koje ću postaviti veoma važno - da li se može iskreno osuđivati Holokaust a u isto vreme voditi kulturna i državna politika “anti-antifašizma”? Da li se mogu i smeju odvajati žrtve tog jedinstvenog zločina, tako što će jedni biti udostojeni sećanja, a drugi, zbog svojih ideoloških načela zaboravljeni i manje važni?
«Anti-antifašizam» Petar Atanacković definiše kao “mešavinu političkih impulsa i pseudo-naučnih pokušaja diskreditovanja antifašističkih vrednosti i tradicija, pri čemu antifašizam želi da se stavi rame uz rame sa totalitarizmom. Njime se relativizuju fašistički zločini, rehabilituju kolaboracionisti i vrši prevrednovanje žrtava i počinilaca tokom Drugog svetskog rata. Ključni element anti-antifašizma je izraženi anti-komunizam. Njime se, s jedne strane, u potpunosti izjednačavaju antifašizam i komunizam, dok se, s druge strane, odbacuju sve vrednosti socijalističkog društvenog uređenja. Na taj način se uskraćuje svaki legitimitet socijalističkoj epizodi u istoriji zemalja istočne i jugoistočne Evrope, čime se nastoji diskreditovati i odbaciti i sam antifašizam.”
Da li smo pravedni prema žrtvama Jasenovca ako ne osudimo i javno i stalno ne govorimo o Srbima i Beograđanima koji su bili krvnici kvislinškog režima Milana Nedića, o Ljotićevom fašističkom pokretu “Zbor” koji je oduševio nacističke vođe kada su prvi put došli u Beograd: "Zbor" im se toliko dopao da su ga postavili da bude specijalna veza sa Gestapoom. Među stanovnike glavnog grada, a koji su se stavili pod nacističku komandu ubraja se i ozloglašeni Ruski zaštitni korpus. Njega su činili pripadnici ruske emigracije koji su se otvoreno opredelili za stranu nemačkih nacista. Pored kolaboracionističkih policijskih snaga i institucija folksdojčera, kao i Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Srpske državne straže, Ruski zaštitni korpus je predstavljao jednu od najznačajnijih vojnih formacija na teritoriji Srbije koje su se stavile u službu okupatora.
Smemo li započeti, zaista, priču o Sajmištu a da javnost ne upoznamo sa činjenicom da je portet Milana Nedića do skoro bio okačen u zgradi Vlade? Kao i portet Dragog “Šerifa” Jovanovića u Skupštini grada? Da li javnost zna šta je bio VII odsek kvislinške Specijalne policije kojom je upravljao Jovan Joca Nikolić. Iz tog odeljenja su zatvorenici, a specijalno zatvorenice, liferovane na Banjicu, na streljanje. Nikolićev odsek je svoje zatvorenice često slao Nemcima zavijene u ćebad ili čaršafe, jer su tokom ispitivanja prebijane tako da nisu mogli da stoje pred streljačkim vodom.
Taj veliki zločin počinjen na teritoriji Beograda i Srbiji kao da više nije važan, jer su mnoge žrtve bili komunisti. Jevreji, Romi ali komunisti. U Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori ovi borci i danas imaju svoje trgove, ulice, spomenike i poštovanje. Srbija ih je izbrisala, stideći se onoga čime treba da se ponosi, dok se danas ponosi onim čega bi morala da se stidi.
Pitam se, kako smo stigli dovde?
Jevreji u Evropi su, tokom dve hiljade godina, preživeli geta, pogrome ruskih kozaka, nemogućnost da upisuju univerzitete. Bez sopstvene države, veliki broj mojih sunarodnika je prihvatio internacionalni komunistički pokret, čiji su ideolozi i sami pripadali jevrejskoj kulturi. Izbor je, početkom dvadesetih godina prošlog veka bio relativno sužen-sa jedne strane, zadrti rabini: prve reforme u sinagogama nisu ni snažne ni revolucionarne, mnoge važne promene se ni dan danas nisu ni dogodile među ortodoksnim zajednicama.
Sa druge strane, tu su moderni pokreti, radničke, socijalističke i komunističke provenijencije, u kojima se propagiraju jednake mogućnosti za sve, i kosmopolitizam. Mnogi Jevreji postaju članovi ovih pokreta, kako u Evropi i kasnije Sovjetskom Savezu tako i u svim državama bivše Jugoslavije ili Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
U Drugom svetskom ratu, ginu zajedno, rame uz rame: Jevreji, komunisti, Romi, Sovjeti, Sloveni, neprijatelji Rajha... Priča je ispričana na hiljade puta, znamo brojeve, strašne datume, mesta stradanja. Posle rata, na spomen pločama u Beogradu, jasnije se ističe stradalništvo komunista nego ostalih koji su ubijani na Banjici, Sajmištu i u dušegupkama. Ipak, jevrejske žrtve imaju svoje mesto u istoriji, groblje i poštovanje a po borcima NOR-a, porodici Baruh i Moši Pijadeu nazivaju se ulice i škole. Zbog političkih interesa vezanih za pokret Nesvrstanih, režim maršala Tita ne ostvaruje diplomatske veze sa Izraelom ali ovo ne stvara frikciju u jugoslovenskom društvu, koje je pretežno sekularno i posvećeno formuli “bratstvo - jedinstvo”.
*
Korene revizionizma u Srbiji treba tražiti tamo gde mu se možda najmanje nadamo - u pozorištu, i to krajem osamdesetih godina prošlog veka. Predstave “Golubnjača” i “Kolubarska bitka” otvorile su jednu mogućnost da se stavi so na ranu tek blago zalečene istorije i odnosa Srba i Hrvata, dok je pozorišni hit “Knez Pavle” Slobodana Selenića, igran u JDP-u rasplamsao staru vatru u odnosima između građana same Srbije. Kako se implicira u drami, a knez Pavle je samo metafora Selenićevog anti-komunizma, “bezumni građani, crkva i njihovi britanski pomagači” su organizovali demonstracije 27. marta, umesto da su se Srbi lepo ušuškali u nedra simpatičnog Trojnog pakta i čekali da prođe. Ova drama, svojevrsni pozorišni blokbaster, bila je najgledanija predstava u Beogradu u periodu 1991-1995: Selenićev komad videlo je 43.746 ljudi.
Intelektualci i članovi SANU, iz jednog ugla veličaju lik Slobodana Miloševića, dok sa druge strane konačno imaju plodno tle za svoj militantni a kako to Adam Mihnik pametno naziva “anti-komunizam sa boljševičkim licem”.
Milošević želi da održi privid i vezu sa starim sistemom. Njegova partija je socijalistička, trudi se da ga vide kao naslednika jugoslavenskih vrednosti iako tu Jugoslaviju ubija, ne menja himnu. Ipak, ovo je samo fasada, šarada jer se na velika vrata vraćaju stari nacistički aduti: tolerišu se afirmativne priče o Ljotiću i Nediću, ponovo se, u knjižarama SPC pojavljuju «Protokoli sionskih mudraca» a frontmeni državnih paramilitarne jedinica Šešelja, Arkana, Dragoslava Bokana pa i Škorpiona za svoju ikonografiju uzimaju desničarske i četničke simbole iz predratnog perioda.
Beograd ima i svoju revizionističku umetničku avangardu, “Novu srpsku desnicu” koju čine Isidora Bjelica, Nebojša Pajkić, Dragoš Kalajić…Srpska pravoslavna crkva igra aktivnu ulogu u svim aspektima rata u bivšoj Jugoslaviji, a Miloševićev režim, osim neartikulisanih sentenci iz kolumni Mirjane Marković, nema baš nikakve veze sa vrednostima predratne komunističke tradicije niti sa titoizmom. Ipak, građani nasedaju na ovaj «spin», koji zapravo zaliva opozicija, pa se na demonstracijama uzvikuje «Bando crvena» a Milošević, uber-nacionalista i šovinista, se percipira kao komunista i socijalista u klasičnom značenju tih reči.
Na žalost pomenuta opozicija ne vidi dalje od nosa i od ulagivanja oblesavljenom narodu - prvi potez koji tada novoizabrani gradonačelnik Beograda Zoran Đinđić čini je da, 1997. godine, skine zvezdu petokraku sa gradske skupštine. Ovaj momenat, kada se spajaju akademski i narodski revizionizam, iako konture toga šta se revidira nisu jasne, predstavlja snažan simbol onoga što će uslediti.
Državni revizionizam je institucionalizovana politička praksa koja je motivisana istorijskim revizionizmom, prekrajanjem istorije iz ideoloških političkih razloga, da bi se tako iskrivljena istorijska istina prilagodila potrebama sadašnjeg trenutka. Zbog potrebe nacionalističke ideologije za kontinuitetom sa nacionalnim elementima prošlosti, političke elite i revizionistička inteligencija nameću nove obrasce sećanja, koji relativizuju zločine fašista, rehabilituju kvislinge i koji sve što je antifašističko odbacuju kao totalitarno. Rezultat sistematskog istorijskog revizionizma su mlade generacije, odgojene na nacionalističkim idejama istorijske superiornosti srpskog u odnosu na druge balkanske narode, slepe za sve „neprijatne istine“ o „nama“, počev od „Judenfrei“ Srbije iz 1942. do prećutanog srebreničkog genocida 1995. Pod uticajem ideologije autoritarnog nacionalizma i dogme o „nacionalnom jedinstvu“, u težnji za konstruisanjem novog identiteta, u Srbiji je uobličen novi vrednosni sistem. Kroz negaciju jugoslovenskog iskustva izvršena je revizija istorijskih predstava, a otklonom od komunizma i socijalizma reinterpretiran je i pojam fašizma
U vreme dok opozicija upravlja Skupštinom grada Beograda, 1997. godine, na čelo Komisije za istorijske spomenike i imena ulica dolazi spisateljica Svetlana Velmar-Janković. Imena ulica nazvanih po hrabrim ženama i muškarcima a koji su se borili za slobodu građana Srbije a mnogi od njih poginuli i u logorima na teritoriji Beograda, menjaju se su po kratkom postupku. Naglasila sam na početku da ovo predavanje može zvučati lično, ali to utiče samo na malu grupu ljudi koja je trenutno u ovoj prostoriji. Ipak, na ovakvu poziciju inaugurisati kćerku Vladimira Velmar-Jankovića, koji je bio savetnik Velibora Jonića, kvislinškog Ministra kulture i religije tokom Drugog svetskog rata – to prevazilazi lično. Takva odluka je bila, i još uvek jeste, opasna po celo društvo. Velmar Jankovićevo ministarstvo je bilo zaduženo za rasistička učenja u srpskim školama tokom rata, dok je Svetlana, tokom života, apelovala na različite srpske vlastodršce i činila sve da bi joj otac bio rehabilitovan.
Kasnije će kadrovi na ovakvim i sličnim mestima biti postavljani upravo u odnosu na «background», sa idejom da će biti neobjektivni i skloni odlukama koje će dolaziti iz ličnih pobuda, a ne iz društvene potrebe. Za zilotsko-revizionističko krilo Demokratske strane i Demokratske stranke Srbije ovo je postao veoma važan segment stvaranja «novog kolektivnog sećanja».
*
I upravo post-petooktobarski period karakteriše usmereni i nemilostrdni državni revizionizam u čijem je paralelnom toku još veće snaženje uticaja Srpske pravoslavne crkve i uvođenje veronauke u škole, potez koji je napravljen kao trampa da bi se crkva ućutkala posle izručenja Miloševića Haškom tribunalu.
Srbija je 2003. godine dovela u pitanje iskreno poštovanje prema jevrejskim stradalnicima u Holokaustu, kanonizacijom Nikolaja Velimirovića koji je, na predavanju koje je održao na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu 1935. godine, Adolfa Hitlera uporedio sa Svetim Savom: “Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.”
Nikolajev antisemitizam je nesporan, pa tako on, 1944. godine, piše: “Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola. I to je sve u nameri da Hrista ponize, da Hrista ponište, i da na presto Hristov stave svoga jevrejskog mesiju, ne znajući ni dan danas da je to sam Satana, koji je otac njihov i koji ih je zauzdao svojom uzdom i bičovao ih svojim bičem...» Ove reči napisane su u poglavlju koje se zove: “Jevreji i njihov otac đavo”
Kao posledica ovih ključalih tačaka, uz koje svakako ide i Zakon o izjednačavanju prava partizanskih i ravnogorskih boraca (2004) “žrtve komunizma” postaju i Milan Nedić i zapovednici logora u Beogradu, članovi Specijalne policije i zloglasnog VII odeljenja.
Na ekranima javnog servisa nas čeka ambiciozna serija “Ravna Gora” a u Muzeju istorije Srbije izložba “U ime naroda - Politička represija u Srbiji 1944-1953”. Mete ove postavke su Tito i socijalističko nasleđe, a među eksponatima je petokraka koju je sa Skupštine skinuo Đinđić, poličar koji je postao i totem i tabu nove srpske političke istorije.
Svi se moramo složiti da je nužno preispitivanje komunističkih nedela koja su načinjena nad potpuno nevinim građanima. Takođe, važno je osvetliti i sudbine disidenata iz tog perioda, na promišljen način, kao što to radi Radmila Vojvodić u predstavi «Everyman – Đilas» Crnogorskog narodnog pozorišta. Ali živimo u vreme kada su dokazani borci za slobodu ponovo u ilegali, u podrumima istorije, ismejani i omalovažavani. Vreme kada je beskrupulozna laž toliko dominantna da će decenije biti potrebne da objasnimo istinu, čak i ako počnemo ovog momenta.
Izložba “U ime naroda” samo je trula kruna procesa započetog na daskama koje život znače pre četvrt veka i dokaz da se bezočno i namerno reinterpretiranje istorije ponekad graniči sa samim zločinom, pogotovo ako služi samo daljem rasplamsavanju mržnje.
Izdvojiću samo dva primera a koja su vezana za postavku. O jednom piše Zlatko Paković: O Svetislavu Stefanoviću se piše da je optužen “kao ‘nemačko-Nedićev komesar Srpske književne zadruge, ideolog fašizma’.” Stvar, međutim, nije u tome što je on optužen “kao ‘nemačko-Nedićev komesar’”, nego u tome što JESTE bio taj i takav komesar, taj i takav ideolog fašizma.
Drugi primer je ujedno i najbolniji i najokrutniji: Umesto fotografije logoraške sobe na Golom otoku, vidimo Dahau. Ovo je snažan pokazatelj jedne ideološke smernice kuratora u kojoj želi da nam imputira kako su zapravo Titovi generali isti kao Ajhman, da je Goli otok isto što i nacistički logori smrti, logori u kojima je stradalo više miliona ljudi, žena, dece. To je tendencizona, sramna, surova relativizacija Holokausta i izrugivanje svim njegovim žrtvama.
Bojim se i to javno kažem, da je ovo put bez povratka. Tendencija da se u isti koš stave Hitler, Staljin, Lenjin, Tito, Marks, Jelena Ćetković, braća Ribar, braća Baruh, Mengele i Radmila Rajković a pod krinkom da su bili totalitaristi ili podržavali te režime odvodi nas od civilizovanosti i zdravog razuma.
*
Putin, koji se hvata za sovjetsko nasleđe kad mu je zgodno, dok u suštini vodi klerikalnu, miloševićevsku politiku uskoro dolazi u Beograd. Srpske vlasti će, navrat-nanos, a u ime te posete dodeliti imena dvema ulicama: nazvaće ih po oslobodiocima Beograda generalima Peku Dapčeviću i Koči Popoviću. To nije stav. To je ulagivanje. Iza toga ne stoji ništa.
Izrael, koga se sve navedeno itekako tiče, redovno šalje svoje emisare kod još jednog propagatora pomenutog novog ideološkog/revizionističkog poretka, Emira Kusturice. Sve to u svrhu dobrih odnosa sa Republikom Srpskom koja se protivi rezolucijama vezanim za Palestinu u UN.
Izraelski predstavnici će, posle posete Andrićgradu, možda na Mokroj gori sedeti u kafani “Lotika”. Tragikomično, ovaj ugostiteljski objekat nosi ime moje čukunbabe, junakinje romana “Na Drini Ćuprija”, žene čiji će potomci kasnije stradati u tom istom Dahauu, koji je besmisleno izložen na postavci koju organizuje i otvara elita gora od rulje.
*
Put srama su utrli su ga oni od kojih smo to najmanje očekivali, ali nama ostaje da pokušamo da spasimo od zaborava sve časne ljude koji su se odupirali nacizmu. U ovom trenutku možemo da se oslonimo na reči koje donekle odzvanjaju javnim prostorom a u Srbiji i Hrvatskoj ih izgovaraju Filip David, Ivan Ivanji, Slobodan Šnajder i Lordan Zafranović. Ko će govoriti o istini i slobodi koju smo izvojevali pre sedam decenija kada njih više ne bude bilo među nama?
Paul Eluard je 1943. godine posvetio svoju pesmu «Liberty» francuskom pokretu otpora. Na samom kraju on piše:
On naked solitude
On the marches of death
I write your name
On health that’s regained
On danger that’s past
On hope without memories
I write your name
By the power of the word
I regain my life
I was born to know you
And to name you
LIBERTY