Jicak Rabin nije bio anđeo. Ali je bio najbliže anđelu kad je u pitanju izraelska politika. Rođen je 1. marta 1922. godine u Jerusalimu a roditelji su mu bili socijalisti, imigranti iz Ukrajine i Belorusije. Sa 14 godina je izašao iz kibuca i pridružio se paramilitarnoj organizaciji Hagana. Bio je jedan od "otaca osnivača" Izraela. Napravio je IDF, i dobar deo života proveo u oružanoj borbi protiv Palestinaca. Pet godina je bio izraelski ambasador u Americi, a onda se vratio u zemlju gde je postao jedan od vođa koalicije Alignment, kasnije Laburistička partija. Famozno nereligiozan, diplomata Denis Ros ga je opisao kao "najsekularnijeg Jevrejina u celom Izraelu".
Ubijen je pre tačno 25 godina na skveru Kraljeva Izraela u Tel Avivu, ovaj trg danas nosi njegovo ime. Metke je ispalio jevrejski fundamentalista Jigal Amir koji je na doživotnoj robiji. Amir je radikalizovan od strane svojih rođaka, prijatelja i kolega sa univerziteta Bar-Ilan (gde je pohađao kollel program koji kombinuje religiozne i sekularne studije), ali je i među njima važio za fanatika. Bio je opsednut "izdajnikom" Rabinom i njegovim potpisom koji je trebao da označi kraj večitog konflikta. Vetar u leđa i opravdanje je dobio upravo od pojedinih verskih vođa koji su posle potpisivanja Sporazuma iz Osla Rabina proglasili da je – rodef. Šta ovo tačno znači? To je forma kletve, zeleno svetlo za ubistvo.
Rodef (hebrejski: buk. „Progonitelj“; mn. rodfim), u tradicionalnom jevrejskom zakonu, je onaj koji „goni“ drugog da bi ga ubio. Prema jevrejskom zakonu, takvu osobu mora ubiti bilo koji slučajni prolaznik nakon upozorenja da zaustavi i odbije. Izvor ovog zakona pojavljuje se u vavilonskom Talmudu. Din rodef („zakon progonitelja“), značajan je kao jedna od retkih odredbi jevrejskog zakona koja dozvoljava vansudska ubistva.
Jigal Amir je svoj čin pravdao time da je premijer postao „progonitelj“ i "ubica" izraelskog naroda jer je ustupio delove teritorije Palestincima, te da je ubistvo po Talmudu bilo opravdano.
Od potpisivanja Osla protiv Rabina se neprestano demonstriralo. U „događanju naroda“ najagilniji je bio predsednik Likuda i šef tadašnje opozicije, Benjamin Netanjahu. Na protestima se pojavljivala Rabinova figura u uniformi naciste, organizovalo se vešanje lutke sa njegovim likom a Netanjahu je ponavljao kako se Rabin udaljio od „jevrejske tradicije i jevrejskih vrednosti“. U dobro organizovanim i agresivnim demonstracijama Likud su podržale desničarske klerikalne partije, kao i ortodoksni i manje ortodoksni rabini. Ekstremisti su potpirivani sa svih strana, a 1994. je obeležio masakr. Baruh Goldštajn ubio 29 muslimanskih vernika koji su došli da se mole u Pećini patrijarha u Hebronu. Goldštajn je pripadao najradikalnijoj političkoj partiji civilizovanog sveta Kach, čiji je ideolog bio zloglasni ultra nacionalista rabin Meir Kahan, i sam ubijen četiri godine ranije u Bruklinu. U svom obraćanju parlamentu premijer je rekao da je Goldštajn "degenerični ubica" i "sramota za Jevreje". Pretpostavljate, ove reči desnica nije primila sa oduševljenjem. Rabin je bio takav, konkretan i nije voleo da gubi vreme na povlađivanja bilo kome. Kada ga je Karter u Beloj kući pitao da li želi da sluša kako njegova kćerkica svira klavir, Jicak Rabin je odgovorio "ne želim".
U Markesovom romanu „Hronika najavljene smrti“ na samom početku saznajemo da će Santijago Nazar biti ubijen. To zna i celo selo, pa pisac kao da upire prstom u sve koji su znali ali nisu ništa učinili. Magični realizam ustupa mesto metafizičkom pitanju o mraku koji ljudi nose u sebi, o tome kako je biti saučesnik, nemi svedok, pa ako hoćete i „dobrovoljni dželat“ da se pozovem i na Danijela Jonu Goldhagena. "Zlo selo" i "saučešništvo" su i tema Fon Trirovog „Dogvila“, koji na koncu predstavlja teološki temat o odnosu koncepta dva Boga, iz Starog i Novog Zaveta.
Moj pokojni šef je govorio da je 04. novembra 1995. ubijen Izrael koga je znao i za koji se borio, i da je te noći odlučio da se odseli. Poznavao je Rabina i nikad ga, čini mi se, nije preboleo. Odnos koji imam prema Izraelu i ovim događanjima je izgrađen kasnije, upravo kroz saradnju sa ljudima koji su činili deo njegovog tima, ali i onih koji su bili u kabinetima Šimona Peresa i Ehuda Baraka. Izraelci, a moji najbliži drugovi su i neki bivši generali IDF, nekadašnji „Šabakovci“ ili penzionisani obaveštajni oficiri Službe. Interesantno, oni su „golubovi“, baš ti i takvi propagiraju ideju mira i pokušaju da se dogovara i pregovara sa Palestincima. „Mi sa njima moramo za sto. Izmeštanje ambasada i slično su šminka i simboli, ali na kraju uvek čekamo jedni druge u nekoj formi pregovaračkog procesa“ je bio odgovor prijatelja koji će ostati anoniman, a koga sam zamolila da mi da par reči za ovaj tekst. Prvi put javno pišem o ovome, ali jeste zanimljivo - što je neko bio na višem činu u toj neverovatnoj mašini (o kojoj mnogi govore, a retko ko zna bilo šta) taj će biti tolerantniji, da ne kažem normalniji.
Često sam u Tel Avivu i na Rabinovom skveru. Prođem pored spomen ploče i tu se prolaznici uvek ućute, iako nije velika niti upadljiva - osetim nostalgiju za vremenima kojima nisam svedočila, u solidarnosti tim narodom koji volim, tada punim nade u mogućnost za mir.
Ako pogledamo Izrael danas, i aktere različitih pokušaja dogovora na Bliskom Istoku jasno je da je ubistvo Jicaka Rabina skoro pa najefikasnije političko ubistvo u modernoj istoriji. Njegovo nasleđe je bajka, njegovi protivnici su i dalje na vlasti, a upravo ideologije i nazore koje je smatrao za najzaostalije odlučuju sa dva-tri glasa o tome na koju će stranu Kneset. Čitajući knjigu "Killing a King" Dana Efrona imamo utisak da je u pitanju grčka tragedija što i nije daleko od istine.
I posle četvrt veka ova priča o najavljenom ubistvu koje su zakuvali knjiga stara hiljade godina, verski poglavari, politička desnica i fundamentalni pojednici je aktuelna do potresa mozga. Jasno vam je da Rabina smatram za politički svetionik kad je Izrael u pitanju, i toliko da sam otpratila i precrtala Aleksandriju Okasio Kortez kad prošlog meseca nije htela da govori na događaju u njegovu čast.
U razumevanju arene u kojoj se premijer našao pre dvadeset i pet godina su mi jako pomogla tri filma koja predlažem da pogledate: „The Oslo Diaries“ možete naći na HBO, dok „Rabin – The Last Day“ i „Incitement“ (prikazan na ovogodišnjem FEST-u) možda mogu da se nađu u „sivoj zoni“ svetske mreže.
Ako se neko danas uz ovaj tekst i trejlere podseti značaja i dela Jicaka Rabina, to će ovoj emotivnoj vinjeti dati svrhu.
Autorka je predsedavajuća organizacije OJC i filmska kritičarka