Film je “Frailty”. Rеžirao ga je Bill Paxton a pre par godina sam objavila čitav tekst o tome zašto ga smatram najvažnijim kinematografskim delom za svoj život. To objašnjenje možete pročitati ovde.
Ako bih pošla na pusto ostrvo (a ne znam zašto bih i ko bi i zbog čega išao na ostrvo koje je pusto i ima li pustih ostrva uopšte) u koferu bi se našli “Fukoovo klatno” Umberta Eka, “Lunar Park” Breta Istona Elisa, “Nit lepote” Alana Holingersta i “Štiglić” Done Tart. Mislim da je "Štiglić" (u originalu “The Goldfinch”) najbolja knjiga koju sam ikada imala u rukama. Ne kažem da ne postoje bolje knjige. Samo ih ja nikad nisam videla svojim očima.
Citat će svakako biti posledenje rečenice još jednog romana kome se uvek rado vraćam i ponovo otkrivam. U pitanju je “Veliki Getsbi” Frensisa Skota Ficdžeralda:
“Gatsby believed in the green light, the orgastic future that year by year recedes before us. It eluded us then, but that's no matter - tomorrow we will run faster, stretch out our arms farther... And one fine morning - So we beat on, boats against the current, borne back ceaselessly into the past.”
“Getsbi je verovao u zeleno svetlo, u zanosnu budućnost, koja nam iz godine u godinu izmiče. Izmakla nam je tada, ali to nije važno - sutra ćemo trčati brže, dalje pružati ruke… A jednog lepog jutra… I tako plovimo, kao čamci protiv matice, bez prestanka nošeni u prošlost.”