The word “nostalgia” comes from two Greek roots: νόστος, nóstos (“return home”) and ἄλγος, álgos (“longing”). I would define it as a longing for a home that no longer exists or has never existed. Nostalgia is a sentiment of loss and displacement, but it is also a romance with one’s own phantasy. Nostalgic love can only survive in a long-distance relationship. A cinematic image of nostalgia is a double exposure, or a superimposition of two images—of home and abroad, of past and present, of dream and everyday life. The moment we try to force it into a single image, it breaks the frame or burns the surface.
Svetlana Boym, Nostalgia
Imala sam oko 5 godina i tata me je odveo u noćni klub, gde se nalazio sa nekim čovekom, da mu da novac ili nešto slično. Iako je bio dan, u klubu je bilo mračno i čula se egzotična i napeta muzika. Odmah sam zamislila neki uzbudljiv scenario koji uključuje trgovinu drogom, puno zlata, pucnjavu i koktele sa kišobrančićima. Sedela sam bogobojažljivo na fotelji tapaciranoj veštačkom kožom za koju su mi se lepile noge i hipnotisano gledala u razne ispise plavim neonskim svetlima, praveći se da znam da čitam. Dok su odrasli pričali, uspela sam da se odlepim od fotelje, i prošetala sam klubom, dodirujući odsutno rukom mesingane rukohvate i veštačke palme koje nikada pre nisam videla, pokušavajući da delujem opušteno i dostojanstveno i pored ogromnog oduševljenja od kog su mi se malo tresle noge. Zaneseno sam slušala muziku i činilo mi se da će svakog časa da se desi nešto posebno, i potajno sam se nadala da ću videti čudesno lepe ljude iz Poroka Majamija (u to vreme bila sam ozbiljno zaljubljena u Don Džonsona). Utom mi je konobar je doneo gusti sok, a fluorescentna slamčica i kišobran, bili su neka vrsta dokaza da sam na pravom mestu. Pitao me je s poštovanjem, da li želim još nešto.
Banana Split, odgovorila sam spremno i ponosno, jer je to bila najvažnija i najlepša stvar koje sam mogla da se setim, nešto što nikad nisam probala, a videla sam da to postoji u sličnim klubovima, doduše u Majamiju.
Nemamo banana split. Želiš li palačinke?
U redu je, rekla sam pomalo razočarana jer su palačinke nešto tako uobičajeno, ni po čemu naročito, jelo gotovo nedostojno ove scene sa sumnjivom trgovinom, zlatom, potencijalnom pucnjavom i kišobrančićima u kojoj sam se trenutno nalazila (Bila sam užasno srećna i na neki način zahvalna univerzumu što postoje stvari poput noćnih klubova, fluorescentnih slamčica i banana-splitova, i Majamija naravno)
Dobro, trudila sam se da ne zvučim razoračano i pokušala da ubedim sebe da i u Majamiju sigurno nekad jedu palačinke (šta je tu je). Dok sam čekala palačinke, vrtela sam slamčicu i polako pila sok, pokušavajući nekako da zaturim noge u belim soknama ispod fotelje. Mislila sam intenzivno o tome da sam se mogla lepše obući (dasam barznala da dolazim ovamo), jer je svaki život (pa i moj) pun uzbuđenja i neočekivanih obrta (koji mogu uključivati čak i kišobrančiće).
Prošle nedelje sam kupila ploču koju sam slušala tog dana u Majamiju.