Jevrejska porodična tradicija nalagala je velike ručkove petkom. To nisu bili verski ručkovi, nije bilo sveća, niti smo se molili, ali smo se sastajali u vreme kad Jevreji inače počinju da slave Šabat. Kuvarice su nam prinosile hranu od supe do dezerta, hranu koju bi baka, mama i kuvarice pripremile prethodnog dana. To nije ništa neobično, osim što su svi koji su učestvovali u kuvanju bili prestravljeni od strašnog gastronomskog suda našeg deda-ujaka Alekse.
Deda Aleksa je bio veliki švaler, pomalo kicoš, malo više dendi, nikad se nije ženio i izgledao je pretežno kao Svetozar Cvetković. Mislim da je spavao sa svim mojim guvernantama, sa svim ženama koje su nam kuvale i sa svim tim nekim “kumama” koje su prolazile kroz kuću. Što se seksa tiče deda nije bio izbirljiv - ali kad je u pitanju bila prehrana, Aleksa je postajao nesnosan. U slučaju kad mu nešto nije bilo po volji, samo bi odgurnuo tanjir i tiho rekao “preslano”, “povuklo je na nešto”, “ohladilo se” i tražio sledeće jelo u nizu. Svi su znali, najviše je voleo da jede okrajke od hleba. U stvari, jeo je isključivo okrajke, sve dok i ja nisam dovoljno stasala da shvatim kako su okrajci odlični za umakanje, najsočniji i najkrckaviji.
E, onda je nastao kurcšlus. Naime, Aleksa se tokom jednog ručka na mrtvo ime i sa svima posvađao u vezi sa tim ko treba da dobije okrajak: Jelena (4 godine) ili Aleksa (64 godine). Neke "kume" su čak i bile na njegovoj strani, što ove starije u familiji i nije čudilo - deda-ujkina "vekna" je navodno bila izdašna i o njoj su se predratnim Beogradom ispredale legende.
Problem je bio u tome što je upravo on donosio hleb iz pekare na Vračaru gde je živeo, pa je tako i mogao da manipuliše okrajcima. Finale se odigrava tog petka kada se Aleksa Davidovac pojavljuje na vratima našeg porodičnog stana sa dva velika hleba u kesi. On predaje kesu domaćici (mojoj majci) i seda na čelo stola. Domaćica, majka, vadi hleb iz kese. Obe vekne su bile bez okrajaka. I pre nego što je domaćica stigla išta da izusti, deda-ujak je okrajke već izvadio iz džepa svog sakoa i stavio na sto. Okrajci su bili uvijeni u papirnate maramice, fino spremljeni, bez mrvica, pedantno spakovani.
Jelena (4) brizne u plač, domaćica, kuvarica, guvernante i rodbina počinju da cokću a Aleksa samo slegne ramenima kao da se ništa spektakularno nije dogodilo. Unučica oko koje se vrti ceo svet je bila ubrzo zadovoljena trećom veknom po koju se propmtno sišlo u obližnji Centroprom, pa je i ona mogla da umače okrajke bez histerije.
Ovo je tek početak priče o Aleksi. O njegovoj mladosti ali i starosti pisaćemo u nekom drugom izdanju “642”.
Kasnije, kad je Aleksa umro, više nikada nismo jeli za istim stolom i nikada nismo jeli u isto vreme. Nismo čak ni jeli istu hranu. Ako smo se ponekad svi i našli u kući u vreme obedovanja, taj ručak je izgledao ovako: baka bi gledala televiziju u svojoj sobi i mrmala patišpanj, ja sam čitala Stripoteku uz kuglice posoljenog sremskog sira i pohovane tikvice, otac bistrio dnevne novine opuštajući se uz tompus i konjak dok bi nas mama sporadično služila i grickala goveđi pršut i mladi luk uz šporet.
Porodična tradicija se pretvorila u potpuni nedostatak tradicije i sve što je ostalo je slika počupanih okrajaka ispred tupog, ali uglačanog srebrnog escajga.