Godina je 1996. I dalje živimo u Birjuzovoj, baba je stara i ne izlazi napolje bez preke potrebe. Nas tri (mama, baka i ja) smo u tom nepotrebno ogromnom stanu, a visoke plafone, koliko god fensi da zvuče, je tada skoro nemoguće zagrejati. Ipak, mama ne odustaje od “određenog standarda” pa se kombinuju TA peći, kaljeve u koje je ubačena struja i poneki čudni radijator koji se pribavlja od Rumuna iz Kameničke ulice. Takođe, stan se greje i lažima.
Laži su tu da zabave babu kojoj je neviđeno dosadno. Nesmotreno, ona se penzionisala kad je od Ante Markovića dobila uverenje da će joj prva penzija biti hiljadu maraka. Bila je osamsto maraka. Ali to je kratko trajalo. Onda je počeo rat, penzija se istopila a ostala je dosada. Iako ima preko sedamdeset, baba Helena je relativno zdrava, radi od svoje 14 godine, i sad ne zna šta će sa sobom. Prvo je krckala ušteđevinu, a onda više nije imala sa kim. Ostale penzionerke nisu štedele. Ona nije imala sa kim da putuje, a bogami niti “da bleji”. Na kraju se od te dosade razbolela, dobila šlog, pa još jedan, i realno - umrla je od dosade. Ipak, to će se dogoditi par godina kasnije.
Sad je ’96. Sedim za kuhinjskim stolom. Mama petlja nešto oko šporeta i razgovara sa Helenom koja leži u svojoj tzv. devojačkoj sobi odmah pored kujne. (Od svih soba u skoro 150 kvadrata, svi su se tukli za patuljasti sobičak za služinčad – crta glumljenja žrtve, velikomučenice i robinje se u mojoj familiji sa ženske strane upijala uz majčino mleko).
Raspirivanje dobrog raspoloženja mučnim lažima takođe spada u emotivno-porodični kapital. Od kad znam za sebe, mama i baba su tešile razne ljude koji su u problemu izmišljenim i JOŠ VEĆIM problemima drugih osoba. Na primer, neko kaže: “Vuka ima cistu na jajniku”. Moja mama će odmah izmisliti: “To nije ništa. Jedna moja drugarica je imala tri ciste i miom i maligni tumor i sve su joj povadili i sad je nikad bolje”. Baba će dodati: “Misliš ona Bubina ujna? Pa da. Ona je žena procvetala, čak je i fino smršala”.
Taj ping-pong je trajao beskonačno i vrlo uigrano dok i baba nije krenula da poboljeva. Onda je “igra” počela da biva samo za jednog igrača. Na mene Svetlana nije računala jer sam ja povukla na oca, pa nikad nisam bila sparing partner za majčine manifetluke.
I zato se i dogodio taj zlatni dan, potpuno nezaboravan. Jer oni koji vide lepotu samo u lepom, propuštaju mnogo.
Sankcije su podignute ali je i dalje teško u Srbiji, nema dovoljno hrane i ljudi se muče da pribave osnovne životne namirnice.
Ja čitam novine.
Majka kuva.
Baka leži.
Baka: “Svetlana, šta je to beše danas ovim... vernicima?”
Mama: “A danas… Pa ono za mrtve… Zadušnice.”
Baka: “Jao, je l to ono kad jedu na groblju?”
Mama: “Ma da. Prvo se ožderu, onda se napiju i na kraju razmenjuju recepte, koliko je to neumesno…Zamisli umreš a oni oko tebe: “Je l si u ovu gužvaru radila sa kiselom, stvarno ti je dobro ispalo, onako izdašna je…”
Baka: “Sve je to Milošević napravio. Nema para, nema hrane, ali verske praznike slave kao blesavi…”
Mama pravi dramsku pauzu. Gasi šporet. Ipak ostaje u kuhinji i “baca kosku” babi…
Mama: “Nemoj tako, to je barem dobro zbog profesora…”
Baka (upecana kao som, sad nema gde sa udice): “Kojih profesora?”
Mama (jasno je da joj neće reći odmah): “Iju, pa ti ne znaš…?”
Baka (ludo zainteresovana): “Ne, šta?”
Majka pravi par koraka ka sobi, udubljuje glas, zvuči polu-konspirativno ali dalje želi da se stekne utisak da joj priča nešto što SVI znaju…
Mama: “Jao ženo, pa gde ti živiš? Sad samo novokomponovani bogataši rade te gozbe po grobljima za zadušnice…Ali ne mogu sve da pojedu jer je to bes, razumeš besno - em kola, em pare od Miloševića, em vile, em zadušnice. Sve došlo ko zna iz kojih pičkovaca, tamburaši iz Peći i takvi. I skuvaju, donesu i ostave sve specijalitete na grobu. Pa onda stignu profesori…”
Ne verujem. Živa nisam da čujem gde ovo ide. Baba takođe. Više niko ništa ne pita. Svetlana suvereno nastavlja.
Mama: “…pa profesori Univerziteta, aman. Oni organizovano dolaze na groblja da pojedu nešto kad bogataši odu. Videla sam danas svojim očima kako ulaze u autobus, idu sa Zelenog venca na Orlovaču…”
Idu...na šta? Na gde? Naravno, u tom momentu ne znam da tamo postoji groblje. Snobiš činjenica - do tad nikad bila ni na jednoj sahrani van kruga Ruzveltove, pa nisam ni svesna te pletore lokacija na kojima se u Beogradu može biti ukopan…
Baba postaje sumnjičava. Do ove sekunde je priča držala vodu, ali “organizovan izlet na Orlovaču” je ipak preterivanje van svake mere. To možda može biti kap koja preliva čašu meda ili žuči, kakogod.
Baka (u poslednjem skretanju ka zdravom razumu) : “Da, jasno mi je. Jadni ljudi, gladni… Nego, šta će skroz tamo na Orlovači?”
Mama (nepokolebljivo, kao iz topa): “Booožeeeee pa kako ne shvataš... Tamo ih niko ne zna! Zamisli da ih vide kako uzimaju kiflice i kolače sa grobova po Novom? To bi bilo baš ober poniženje!”
Baka: “Auuuu. Ober bi bilo. Stvarno, ala su primitivni ti novopečeni, sve mafija do mafije. Šta nam uradi Milošević... Ali neka, eto barem ti siroti profesori imaju šta da pojedu danas. Bolje nego da kopaju po kontejnerima”
Mama: “Naravno. To ti kažem. Hoćeš patišpanj i čaj sad?”
Mozak mi radi sto na sat. Moram da zovem Nikolu ODMAH (moj brat od ujaka sa kojim sam uvek delila gluposti iz kuće). Krećem ka telefonu, poluzacenjena.
Poslednje što čujem je babina replika kojom se završava ova topla, emotivna životna vinjeta…:
“Daj patišpanj a čaj ću posle. Nego, je l bio u tom autobusu i Žarko Korać?”