Tekst objavljen u magazinu FAAR broj 008, Februar/Jun 2011, urednik: Bogomir Doringer, tema: Faceless
“This city is afraid of me. I have seen its true face. The streets are extended gutters and the gutters are full of blood and when the drains finally scab over, all the vermin will drown. The accumulated filth of all their sex and murder will foam up about their waists and all the whores and politicians will look up and shout "Save us!"... and I'll look down and whisper "No."
Watchmen - Rorschach's Journal
Veliki Džej Getsbi je organizovao najveće, najraskošnije, luksuzne žurke, žurke kojima, sam, nikada nije prisustvovao.
Getsbi, junak romana F.Skota Fitcdžeralda na ovaj način je želeo da fascinira Dejzi, svoju mladalačku ljubav i opsesiju, Dejzi koja je bila pripadnica visoke klase, pre nego što je on, sirotan, otišao u rat, dobio orden “male ali ponosne države Crne Gore” i vratio se u Njujork kao misteriozni pobednik i novopečeni bogataš. Dok su se gosti veselili pod vedrim nebom, uz šampanjac i vatromet, domaćin je, izolovan, ispijao viski na terasi, i čekao da se pojavi Ona. To se i dogodilo, a onda roman počinje da dobija svoj zaplet.
Modernija verzija ovakvog “džentlmena sa tajnom” zove se Don Drejper, i glavni je junak serije “Mad Men”. Ko je Don Drejper, pitanje je nad pitanjima, i razlog zbog kojeg ova serija niže sve nagrade za TV format. Sazna li se istina o njegovoj prošlosti, da li će se dame na ekranu i ispred njega razočarati u ovog “Lotarija” pred kojim se noge šire bez puno pitanja. Da li je prikazivanje pravog lica za Drejpera, Getsbija i mnoge druge početak kraja? Dakle, lažni karakter kao prava sudbina?
Današnja, ali i jučerašnja deca, žele da budu poznate ličnosti. Ponekad ovu ideju inspiriše želja za novcem, (poznati su, barem na Zapadu, i bogati ) a ponekad ovakvu želju raspali i neostvarenost ili frustriranost roditelja. “Ja u TV Reviji”, “Ja u Saboru”, “Ja kod Baneta Vukašinovića”,“Ja u Žikinoj šarenici”, “Ja u Utisku nedelje”. Ja. A iz toga sledi: “Ja dobijam bolji komad mesa”, “Ja brže platim račun u pošti”, “Ja dobijam lepšu ženu, stan, auto”. A pitaju me i nešto o čemu nemam pojma. I opet me slušaju, jer sam to Ja, onaj iz Sabora.
Fejsbuk, Tviter, blogovi promenili su koncept “poznatosti”. Svačiji profil sada je interna “Glorija” i “Stori”, to su galerije putovanja, venčanja, zabavljanja, žurki, kulturnih događaja i to samo za odabranu publiku, onu do koje je posmatranome zapravo i stalo. Šareni magazini ostaju mesta na kojima “plebs” iščitava najnovije hejtove između treš narodnih pevaljki, dok je Fejs intimnije, probranije mesto, who is who and where is who na globalnom nivou. Biti opšte poznat postaje sekundarno u odnosu na online imidž i poziciju. Novac počinje da struji u smeru identiteta na mreži a ne onog veštački stvorenog, plaćenog, fotošopiranog. Vorholovih petnaest minuta tako se pretvaraju u petnaest klikova, koliko je potrebno za otvaranje Profila.
Biti poznat danas je samo pitanje odluke. Najtajanstveniji su, neretko, najveći narcisi. Srpski bogataši, islamski teroristi, svetski politički spin-doktori, svi oni pokušavaju da ostanu ljudi bez lica, da bi se time akcentovala njihova skoro božanska moć da odlučuju o sudbinama velikog broja “smrtnika”. Ovakva aura misterije sa sobom neumitno povlači i seksualnu konotaciju, pa je tako nedavno pojavljivanje Miše Beka u medijima izazvalo pravi tinejdž-trans među mnogim ovdašnjim domaćicama a Žulijan Asanž je vlažni san liberalnog življa širom poznate galaksije. Kukuljice, šalovi, teretane i testosteron kao glavna obeležja nacističko-klerikalnih prosrpskih grupa već decenijama fasciniraju domaće gejeve, u meri da, dok se hodi u Paradnom krugu, neretko se šacuju i tzv. ”batice”.
Na slične teme pisala je i Suzan Sontag u zbirci eseja “U znaku Saturna” a najtačnije vizuelno dočarala još jedna žena, Lilijana Kavani, u REMEK filmu, “Noćni portir”.
Formiraj karakter, kreiraj sudbinu- zato i navijam za socijalne mreže. One su Roršahov test za ličnost i kreativnost, ogoljavaju, prikazuju nečiji ukus za muziku, kinematografiju, politiku,životni stil.
Otuda su najdosadniji ljudi upravo osrednjaci sa zatvorenim profilima. Uvek mi dođe da ih pitam: “Druže, koga boli uvo za tvoje frendove, statuse i letovanja?” Jer oni ljudi koji su ZAISTA traženi imaju falš pasoše, nemaju pin kod, ne plaćaju infostan i ne putuju Kontikijem u paket-aranžmanu… Oni šalju kriptovane mejlove iz internet kafea. Oni nam ne žele dobro.