«Ne interesuje mene da li su oni zapisani. Ja želim da oni budu otpisani, razumete li? Otpisani».
Kriger, šef beogradskog Gestapoa, serija «Otpisani» 1974.
Besprekorno doterana, još uvek mlada, sveže izabrana premijerka Velike Britanije Margaret Tačer, tužno spušta pogled. Margaret, kasnije «čelična», vidno potresena, nosi crninu, na glavi tokicu, ne skida rukavice, iako joj je toplo. Trpi vrućinu i tako pokazuje poštovanje. Iza gospođe Tačer, onako sovjetski i slovenski bez muškog srama, suzu pušta kamarad Leonid Brežnjev. Uplakan, Jaser Arafat ne skida tamne naočare i salutira partizanskim pozdravom. Volter Mondejl, potpredsednik SAD, nemo korača pored svog «hladno-ratovskog» takmaca, predsednika SSSR. Saučešće koje pokazuju jugoslovenskom narodu prevazilazi trenutne i buduće sukobe. Ovo su legendarni momenti moderne svetske politike, scene koje se prepričavaju i pamte. Ovo je sahrana Josipa Broza Tita, komandanta i maršala Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ovo su poslednji trenuci bezbrižnog detinjstva.
Neko me doziva iz kuhinje i gasim televizor. Početak maja, 1980.
Rođena sam u porodici koja Brozu nije pridavala posebni značaj, niti zasluge. Ženska, jevrejska strana, jedva je izvukla živu glavu tokom Drugog svetskog rata, i samo se ponekad pominjao ekscentrični pradeda, saradnik Mošea Pijadea. Majka, odrasla u kući preko puta Pete beogradske, bila je ismevana od strane partizanske dece koja su joj prigovarala što joj roditelji nisu bili u ratu. Nazivali su je «trulom buržoazijom» i nisu hteli da se druže sa njom. Sa druge strane, bio je moj otac, advokat i anti-komunista, čiji je hejt prema SKJ verovatno proisticao iz klinačkog inata jer je njegov tata, a moj deda, bio poznati crnogorski partizan. Svaka generacija teži da bude antiteza prethodnoj, i svako mlad želi da se otrgne od nametnutog nasleđa.
Niko me nije odveo na sahranu, nisu mi dozvolili da odem u Kuću cveća, niti da gledam emisije u kojima se oplakivao gubitak Vođe. Ovom metodom su me ukućani potpuno izolovali od kulta koji se, u prvim godinama posle smrti, dodatno formirao oko lika i dela Josipa Broza.
U šestom razredu sam iskoristila dobre ocene da šmugnem sa časova i pronesem štafetu mladosti od Aleje velikana do Kalemegdanskih stepenica, a onda sam je uručila dečku sa divnim plavim očima, koji danas radi u Haškom tribunalu, mestu koje je počelo da postoji onda kada su intelektualni i politički patuljci pomislili da su dostojni da budu Tito umesto Tita. Tako sam ja, tu skoro pagansku procesiju posthumnog nošenja štafete, iskoristila za niske pobude, konkretno: muvanje sa starijim dečacima.
Na žalost, kao što su olako ignorisali Tita, moji me ukućani nisu pripremili ni na mogućnost raspada jedine nacionalne forme koju sam do tada znala, koja se zvala SFRJ, imala je zastavu sa petokrakom, grb sa šest baklji i moto da « zalud preti ponor pakla, zalud vatra groma». Nisu mi objasnili čemu treba da pripadam, ako mi to oduzmu.
Krajem osamdesetih, u školski leksikon, neki su pisali pozive na «odbranu Srbije». Onda je Slobodan Milošević otišao na Kosovo Polje i održao čuveni govor. Onda sam saznala da postoji narod koji se zove Srbi i da je taj narod mnogo bolji, pametniji i specijalniji od svih drugih naroda u okolini. Neki su, na televiziji, kazali i da su svi okolni narodi takođe Srbi, ali druge vere. Uskoro sam postala punoletna i trebalo je da se izjasnim na popisu. Napisala sam ono što sam bila pre, osetila tada, a znam i sada. Ja sam Jugoslovenka. Ja sam rođena u Jugoslaviji, od majke poreklom iz Višegrada i oca Crnogorca, i nemam rezervnu domovinu osim one koja se protezala od Vardara do Triglava.
Uskoro sam se zainteresovala za lokalnu istoriju i politiku i na ovom putu, koji i dalje traje, saznavala činjenice koje je svaka vlast od početka devedesetih pokušavala da sakrije ili zabašuri: Titova Jugoslavija je bila moderna, nadnacionalna zajednica, zasnovana na ideologiji antifašizma, po mnogo čemu preteča današnje EU. Tito se zaduživao se kada to niko nije radio, jer je znao da su investicije jedini način da se zemlja izvuče iz kandži feudalnog društva. Još tada je shvatao da se dugovi mogu vraćati jedino daljim rastom privrede i da je to legitiman način za društveni razvoj, ako se pare pametno iskoriste. Tito je pokušao je da stvori naciju Jugoslovena, a umesto duvanja u lokalne trube i anahronih bradatih vradžbina, narodu je ponudio napredak privrede, poboljšanje standarda, mir, prosperitet, socijalnu pravdu, besplatne bolnice, obrazovanje i sve ono što najnaprednije zemlje nude svom stanovništvu danas. Titova vlada je besomučno investirala u obrazovanje, sa svešću da je obrazovano stanovništvo jedini garant napretka zemlje. U svakom gradu otvarani su fakulteti, škole u svakom selu, u svakom gradiću kulturni centri i obrazovni centri za odrasle... Najveća greška Josipa Broza je to što više nije živ.
*
Đorđe Balašević je jedan od najomraženijih pevača među «urbanom, gradskom ekipom». Vojvođanski pank bend «Zaklana čeljad» to je objasnio u sjajnom hommage-u «Panonskom mornaru» u kome se kaže da je Đorđe najbolje opevao «pakao jugonostalgičarskog mentalnog pomora». Slažem se, ali... Postoje tri pesme koje se izdvajaju iz ovog opusa, tri pesme snažnih emocija, koje govore o Titu skoro kao što «Sound of silence» dueta Simon & Garfunkel govori o ubistvu Roberta Kenedija. «Nisam lutak da me naviju, imam samo Jugoslaviju, sve druge baklje bez mene plamte, hej Komandante», reče Balašević u numeri «Rekvijem». Naravno, «Računajte na nas» i «Triput sam video Tita» su poetski i emo biseri, što dokazuje i veliki broj modernih obrada ovih pesama. Mnogi, koji su u vreme kada je trebalo, ronili krokodilske suze nad ovim stihovima, sada sa prezirom govore o Titu. Najvatreniji protivnici NOB-a i Jugoslavije pretežno su oni koji žive u stanovima koji su njihovi preci stekli za vreme tog istog režima, čije je vikendice sagradio socijalizam i koji su svoj status stekli u vreme SFRJ. Tipični predstavnici «slavske Srbije» svoj prvi Božić proslavili su sredinom devedesetih, a kako je poturica uvek gori od Turčina, tako su i nas, mešance ili ateiste, oni počeli da omalovažavaju i maltetiraju jer «ne slavimo». Vetar u leđa im daje današnja politička klima koja izjednačava antifašiste i fašiste, a iz udžbenika, neumnim revizionizmom, izbacuje Narodno-oslobodilački pokret i njegovu borbu.
Mi, koji volimo Tita, u ovoj zemlji i ovom gradu postajemo «otpisani» i ilegalni. Došlo je novo vreme, u kojem nema mesta za istinite argumente koji kažu da je Beograd politički ponajviše išao ukorak sa Evropom upravo u vreme kada su se tridesetih godina prošlog veka moderni, progresivni beograđani učlanjivali u KP. Niko neće da pogleda pruge, mostove, fabrike, elektrane i da se zapita o periodu kada su izgrađeni. Malo je onih koji razumeju rizik i hrabrost koja je bila potrebna u odupiranju psihopati kakav je bio Staljin, i tome da se ne dozvoli «češki scenario». Negiranje i relativizovanje Titovih zasluga danas je najopštija kultura.
Na tridesetogodišnjicu Maršalove smrti prelazim impresivni Krčki most. Sunce obasjava Hrvatsku, sada susednu državu a nekada susednu republiku. Pitam svog muža, potomka velikog hrvatskog narodnog heroja Marka Oreškovića «Je l nam i ovaj most sagradio zli Tito?» On potvrdno klima glavom i smejemo se. Smejemo se onima koji ne žele da vide progres koji je postignut za vreme stare Jugoslavije, koji su ušančeni u prapotopskim sujeverjima i prevaziđenim mitovima. Ono što nije smešno je rat, razaranje, izgubljeni životi i sve što se desilo da bi se iz mentalnog koda južnoslovenskih plemena isterao Tito a u njega uterala ideja o Granicama.
Po povratku u Beograd odlazim na kultnu zabavu «YU WAVE DERNEK», posećeno muzičko dešavanje gde muziku puštaju dramaturzi Ivan Velisavljević i Dimitrije Vojnov. Zanimljivo je da Vojnov, nekada paradigma otpora «crvenom teroru» kroz lik Zorana iz filma Gorana Markovića «Tito i ja», danas jeste jedan od promotera muzičkih vrednosti stare Jugoslavije. Vesela gradska omladina ali i mi, prastari, plešemo uz hitove koji bi se mogli nazvati «guilty pleasure»...Tu su i Zana i Plavci i Kazalište i Videosex i Lajbah a veče se završava nekada himnom a danas pesmom «Hej Sloveni»... Posetioci, mladi i stariji, stoje u stavu mirno. Nad gradom čiji je simbol Pobednik, sviće još jedna majska zora. Setim se Valtera i Otpisanih i Nepokorenih pa pomislim kako su nas, «bandu», koja voli Tita i Jugoslaviju, neki novi Krigeri možda prerano otpisali? Zato što, «bio je peti maj, iz Skoplja me je vodio put, na stanicama duž pruge svud, tišina i nema bol. Bitola, Maribor, Rijeka, Nikšić, Zenica, Bor, i svaki čovek i svaki dom, je žalio dušom svom... Al' ja sam video visoke peći, fabrike dim, široke njive, gradove što slobodni žive, decu i mir i jato ptica, I opet sam videla Tita Maršala, legendu tu, slobodotvorca, čoveka tog, druga i borca, opet sam svud videla Tita.»
Tekst za MAGAZIN FAAR, leto 2010.