U poslednjoj sceni filma «Apt pupil», Brajana Singera, lik kojeg tumači glumac Bred Renfro stoji ispred svoje (bele) kuće u predgrađu Njujorka, sa čijeg krova se vijori američka zastava. Na početku, saznali smo da se radnja dogadja 1984. godine - u međuvremenu je naš glavni junak, srednjoškolac, otkrio kako je njegov prvi komšija, simpatični deka koga igra Ian MekKelen, u stvari ozloglašeni naci koljač i fanatični ubica.
I taman kada očekujemo da mladi, sveži Amer prijavi ostarelog zlikovca, dogodi se obrt dostojan Stivena Kinga ( po čijoj priči je i sastavljen ovaj scenario ) – mladuncu se naci koncept toliko dopadne, da on u finalu sam ubije dedu, spži mu mačku u rerni, kao modernoj gasnoj komori, uceni direktora škole koji već nešto sumnja, te iz filma izlazi kao pobednik, budući lider sa Volstrita ili senator Republikanaca, odlučite sami.
Koren nasilja je najbolji osnov za proučavanje budućnosti nasilja. Koren gluposti je, opet, možda teže sagledati, ali je važan za razumevanje budućnosti jedne zemlje.
Kažu da svaka starija generacija ne razume novu, i da je taj jaz nepremostiv i večit. Mi smo se, u šestom razredu, ljubili u usta. Oni se u šestom razredu ljube u piše. Mi smo čitali knjige, oni igraju igrice. Mi smo imali Tita, oni imaju Nikolaja. Nas je zanimalo mnogo, njih ne zanima ništa. Možda u ovim razlikama ima i problema koji nisu samo osuđivanje od strane onih koje je vreme pregazilo. Možda ima i istine u tome da je nova generacija polu-kretenska.
Najlakše je napisati da nešto nije dobro, i tome suprotstaviti lični pojam «dobrog». Moral je rastegljiva žvaka, i meni samoj je bliža Ćićolina nego ijedna monahinja, bliže mi je oko za oko, nego drugi obraz, jasniji bes od trpljenja. Ipak, glupost ne shvatam.
Upoznala sam nedavno troje mladih. Deca su meni bliskih ljudi, roditelji su im umetničke duše, modni stručnjaci, prevodioci. Fin svet. Podmladak,pak, zabrinjava. Devojčica 1. ima četrnaest godina. Kada je pitaju čime želi da se bavi u životu ona kaže «Hoću da budem bogata i neću da radim ništa». Dečko ima 19 godina, za sebe tvrdi da ga sve mrzi, ništa ga posebno ne loži, da nije pročitao knjigu godinama. Ambicija mu je da vozi Mercedes. Devojčica 2. je najstarija-smatra da su svi oko nje budale i neće da jede ništa drugo osim pice na parče.
Ovo su pubertetlije i adolescenti koji nemaju unutrašnji život, čija ljuštura deluje prazno, bez želje da se popuni. Vanzemaljci, za sve nas.
Posledica godina vladavine Slobodana Miloševića je i ovakav kulturni genocid, neradoznalost i nezainteresovanost, nerazvijene ideje i incijativa. Krivimo roditelje, društvo i vlast, ali treba da krivimo i te mlade individue. Jer mi smo rasli u vreme praznih samoposluga, isključenja struje, šetali po zimi u kojoj nije bilo javnog prevoza da nas vozi na faks, na televiziji smo gledali Vučelin «Dnevnikov dodatak» gde su u nam plasirali «ogrlice od dečijih prstića», golorukog Arkana i još golorukijeg Frenkija. Ipak, mnogi od nas su našli način kako da se odbrane od laži, manipulacije, patriotizma. Ako nismo mogli sami, pitali bi smo pametnije drugare ili nekog starijeg.
I zato nema baš puno opravdanja za generacijsku degeneraciju. Svako za sebe treba da se trgne, pogleda, pročita, nauči, rizikuje...Ako se to ne desi, Beogradom će prekosutra vladati tjelokradice, tupog pogleda, koji ne znaju ništa a spremni su na sve.